Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Glumac Duško Valentić glumi svećenika u novoj seriji 'Najbolje godine', a za Dnevnik.hr otkrio je zašto je pristao na tu ulogu.


Najteže i najgore godine u životu te u koje se više nikada ne bih vratio - pubertet! Svakodnevno sam se zaljubljivao, plakao, pisao pjesme, bio nesretan, neshvaćen, ne dao bog da me neka odbila. Duško Valentić

Od 14. rujna gledatelji Nove TV uživat će u novoj obiteljskoj seriji 'Najbolje godine', seriji koja je okupila zavidnu glumačku i tehničku ekipu na čelu sa četiri redatelja i vrhunskom produkcijom, a Dnevnik.hr će cijeli tjedan donositi intervjue i reportaže sa snimanja.

Vezani članci Serija \ "Bogu iza nogu" ostvarila doseg od gotovo milijun ljudi, glumci ne kriju sreću: "Serija je jedinstvena i publika je to odmah prepoznala" Slika nije dostupna 'Zbog svojih demona i strahova sam potražila stručnu pomoć'

Dio glumačke ekipe je i veliki kazališni te filmski glumac Duško Valentić s kojim smo popričali na eko-selu izgrađenom za potrebe snimanja serije. Izuzetno ugodan sugovornik i ponajprije glumac koji se ističe zavidnom kvalitetom otkrio nam je tajne svojeg zanata, koje su mu bile najbolje godine, kako provodi slobodno vrijeme i koja je formula njegovog sretnog života.

Budući da nikada niste igrali neko crkveno lice kako to da ste sada odlučili prihvatiti ulogu svećenika?

Duško Valentić: Prihvatio sam tu ulogu jer u svojem kratkom glumačkom životu nikada nisam igrao nekog vezanog uz crkvu, pa me to apriori zainteresiralo. Imam beskrajno mnogo povjerenja u kreativnog producenta Milivoja Puhlovskog kojeg poznajem cijeli život i kad mi je afirmativno govorio o ulozi bio je to prvi okidač, da bih kasnije bio upoznat s karakterizacijom lika i odlučio se na taj potez. Međutim, ne znam koliko pravo imam do kraja izići s likom svećenika Andrije Pećnika, jer svećenici svoj život posvete Bogu i crkvi, a budući da ja nisam vjernik nisam siguran do koje mjere imam pravo ući u lik.

Jeste li se na neki poseban način pripremali za ulogu, primjerice odlazili u crkvu i promatrali svećenike?

Duško Valentić: Ne, ne, ne, nikako. Nisam vjernik, ali sam u raznoraznim crkvama bio mnogo puta. U mojoj kući se upražnjava vjera, naime, moja supruga Branka je vjernica i nerijetko je pratim u crkvu. Ako želi ići na Božić ja je pratim, isto tako je i za Uskrs, ili neke posebne prilike. Dakle, kroz život sam kao pasivni promatrač dosta sudjelovao u crkvenim obredima, stoga nije bilo potrebe da se na taj način dodatno pripremam za ulogu svećenika.

>> Ekskluzivno: Pogledajte prvu epizodu 'Najboljih godina'!

Kad već spominjemo crkvu kakav je vaš odnos prema crkvi kao instituciji?

Duško Valentić: Ovo je ozbiljno pitanje i zahtjeva izuzetno ozbiljan odgovor, međutim, ne bih volio da me se na ovaj, ili onaj način krivo protumači, niti afirmativno niti negativno. Pokušat ću biti kratak i jasan te reći da ljudi imaju potrebu za vjerom, pa analogno tome imaju potrebu za crkvom. A koliko bi ta vjera trebala biti jača i bolja, te koliko bi crkva trebala biti jača i bolja je tema koja zahtjeva puno širi prostor.

Za potrebe snimanja serije 'Najbolje godine' izgrađeno je eko-selo u blizini Samobora, koliko ste skloni jednog dana preseliti iz Zagreba na seosko imanje?

Duško Valentić: Svatko od nas je razmišljao o tako nečemu, međutim, ne znam što bih s onim šestim danom. Vratio bih se u Zagreb i onda bi me opet taj šesti dan mučio kad bih se opet vraćao selu. Bilo bi idealno kad bi čovjek mogao kombinirati. Ritam života nas je natjerao da smo stalno u petoj brzini i nogom na gasu. Predivno je ponekad opustiti se, ali pored šuma, potoka, zelenila i jezerca usfali vam lakirani parket, centralno grijanje, klimatizirani prostor, biblioteka i omiljeni kafić. Moj kafić je Charlie u samome centru grada. To više nije samo kava, već obred i zato nisam siguran koliko bih se takvih stvari mogao odreći selidbom na selo.

Ajmo svijet učiniti kvalitetnijim i boljim, što ne znači da se nećemo napiti i napraviti raspašoj. Duško Valentić

Kad smo već kod obrednih ispijanja kava, kako inače volite provoditi slobodno vrijeme?

Duško Valentić: Sasvim mi je svejedno gdje i što, ali mi nije svejedno s kime. Užasno mi je važno da sam u društvu dragih ljudi, kao što je to moja žena Branka, djeca koja nas okružuju, prijatelji i ostala obitelj. A gdje, sasvim mi je svejedno - Zagreb, eko-selo, Rovinj ili Orebić, sve mjesta u kojima posjedujemo neke nekretnine. Jedino žalim što više nemamo kuću u Slavoniji, ali je kompenziram Novom godinom u Baranji pa tako iživim svoje slavonstvo i potrebu za meni najdražom ravnicom na svijetu.

Slavoniju je nemoguće ne voljeti, jer taj horizont koji se tamo pruža je vrlo sličan onome na morskoj obali. Ima nešto magično u tom beskraju suncokreta i žitnih polja, jer takvo što oslobađa prostor za nešto što čovjeka čini drugačijim od svih ostalih bića na Zemlji - onda kreće mašta.

O čemu ste kroz život maštali a da vam se nikada nije ostvarilo?

Duško Valentić: Mislim da sam izuzetno sretan čovjek, vodenjak u Zodijaku čime mi se već rođenjem nametnulo maštanje kao imanentno. Ukoliko nisam ostvario određenu maštariju svakako sam ostvario neku od kompenzacija. Sve je primjereno dobu. Kad sam imao 17 godina radio sam sve što se u toj dobi radi - na neke stvari vas upozore da nisu dobre, ali tada vam je sve oprošteno. Danas imam neke druge užitke, a i naučio sam sve držati pod kontrolom. Da, ta kontrola je bitna, kako u životu tako i u mom poslu.

Bit ćete uspješni samo u situaciji u kojoj vi kontrolirate lice, a ne da lice vodi vas, jer je tada to već za medicinu i psihijatriju. Ovo čime se mi bavimo spada u kategoriju umjetnosti, a sam korijen te riječi govori kako je nešto umjetno - ja sam umjetno krvav, umjetno mrtav, vi ste umjetno trudna. Sve mora biti uvjerljivo i veliko mi je zadovoljstvo u životu na plemeniti način manipulirati ljudskim osjećajima, znači da vas svojim stanjem mogu natjerati za zaplačete, ili se nasmijete. To možete ako imate sve konce u rukama, a ja prepotentno i bahato mogu reći kako sam u stanju nasmijati i rasplakati.

Spomenuli ste vrijeme kad ste bili 17-godišnjak i sada kad ste naučili kontrolirati svoj život. Glumite u seriji 'Najbolje godine' stoga ne mogu ne pitati koje su vama bile najdraže godine?

Duško Valentić: Mogu odgovoriti samo koje su mi bile najteže i najgore te u koje se više nikada ne bih vratio - pubertet! Svakodnevno sam se zaljubljivao, plakao, pisao pjesme, bio nesretan, neshvaćen, ne dao bog da me neka odbila. To je bilo grozno. Da, ponekad mi se čini da sam kroz život imao pubertetske periode, ali to je zato što biologija čini svoje i čovjek stari, a ljudi najčešće nisu do kraja svjesni svojih godina.

Primjerice, prije 25 godina sam u predstavi 'San ivanjske noći' igrao Puka i po dogovoru smo ga smjestili u prostor brakedancea. Inspirirao nas je spot Michaela Jackson za pjesmu 'Billi Jean' i oni svjetlosni efekti koji se pale na taktove. Tražio sam breakdancere po Zagrebu i s njima šest mjeseci proveo vježbajući. Tada sam obje noge mogao staviti iza vrata, a danas osim 'Moonwalka' i 'slowmotiona' mislim da mi ništa ne bi pošlo za rukom.

Serija 'Najbolje godine' snimat će se do ožujka naredne godine, kako vam se sviđa ekipa koja radi na projektu i kako provodite vrijeme na setu?

Najteže i najgore godine u životu te u koje se više nikada ne bih vratio - pubertet! Svakodnevno sam se zaljubljivao, plakao, pisao pjesme, bio nesretan, neshvaćen, ne dao bog da me neka odbila. Duško Valentić

Duško Valentić: Snimati u eksterijeru su uvjeti koji su iznimno zahtjevni, ali i odlični. Kad snimamo, razumije se, nema nikakvih posjetitelja, ali tu su prirodni uvjeti o kojima ovisimo - vjetar, sunce, kiša i sve te nepogode o kojima ne brinete zatvoreni u filmskom studiju. S velikim brojem ljudi koji rade na ovom projektu sam dosad već surađivao.

Dečki od svjetla su odlični, dečki od tona i kamere odlični, moj Janko i Amar mladići su koje izuzetno cijenim i mislim da su vrlo talentirani mladi glumci. Biserku Ipšu poznajem jako dugo, Žarko Potočnjak me uzeo pod svoje još na Akademiji, a tu je i moja velika miljenica Leona Paraminski, cure iz šminke i garderobe su fantastične. Vlada familijarna atmosfera, ali na dužnoj distanci - svi dolazimo s naučenim tekstovima, poštujemo se međusobno i pokušavamo obraniti svoje uloge.

Kakav je vaš odnos prema sapunicama, formi koju nerijetko opisuju kao nedostojnu velikih glumačkih imena?

Duško Valentić: Odmah da vam kažem i to naglašavam masnim debelim slovima - ja nemam ništa protiv sapunica! Očekujem od sebe i svojih kolega da jednako dobro odradimo taj posao kao i svaki drugi. Meni je sasvim svejedno koji je žanr ili dramaturška forma, jer moram biti glumac u sapunici u jednakoj mjeri kao što sam na daskama kazališta Gavella, ili u nekom dječjem programu ili bilo gdje. Iako će 'Najbolje godine' u konačnici imati 144 nastavaka, mi snimamo kao da se radi o dvodjelnom filmu.

Ovo je jedan vrlo ambiciozan zahvat i prvenstveno hvala Novoj TV, ništa se ne ulizujem, što su smogli snage i hrabrosti upustiti se u takvo što jer u poplavi koječega na televiziji moramo se vratiti nekim kriterijima i podignuti letvicu na višu razinu, kao što je to učinila Blanka Vlašić i preskočila je. Ajmo joj se pridružiti i svijet učiniti kvalitetnijim i boljim, što ne znači da se nećemo napiti i napraviti raspašoj.