'Dalibor Matanić ima u sebi jednog zaigranog dječaka!'

Mlada majka sa sedmogodišnjim sinom na božićnu večer bježi od nasilnog supruga u hladnu zagrebačku noć. Riječ je o Mare, fikcijskoj majci koju tumači Marija Škaričić, jedna od najpoznatijih i najnagrađivanijih hrvatskih filmskih glumica današnjice, u novome filmu Dalibora Matanića 'Majka asfalta' koji se upravo počeo prikazivati u zagrebačkim kinima. Za njegovu je surovu filmsku priču kao predložak poslužio novinski napis o jednoj zbiljskoj majci, čija je to bila sudbina samo godinu, dvije ranije. Mariji pak je to posljednje glumačko ostvarenje priskrbilo nagradu Zlatna arena za najbolju glavnu žensku ulogu na 57. Pula film festivalu. S glumicom smo razgovarali o dojmovima sa snimanja filma.

Pročitajte i ovo Bivši čelnik Dinama Zdravko Mamić dao intervju, komentirao i izbore u Hrvatskoj: "Ja mogu glasati" Saslušana na sudu Užas u Beogradu: Otkriveno što je majka stavljala u sokove maloljetnoj kćeri tijekom njezina liječenja

Smatrate li da je atmosfera filma 'Majka asfalta' u kojem dominira beznađe, osamljenost, i automatizam isprazne svakodnevice vjerna ilustracija društva u kojem živimo?

Marija Škaričić: Ovaj je film po meni uspješno prenio jedan segment onoga što danas živimo i drago mi je da smo ga snimili jer mislim da u našu izgubljenost treba upirati prstom. Smatram da ovo društvo počiva prvenstveno na strahu, na tome je sagrađeno i na tome opstaje ovakvo kakvo jest, a iz toga proizlazi sve ovo što ste spomenuli. Kad još tome dodamo neograničene količine bijesa i komplekse više i manje vrijednosti, imamo fini miks većine onoga što zovemo ljudski rod. Kažem većine, jer unatoč svoj toj poremećenosti, ja vidim i lijepe stvari, rijetke ljude koji imaju potrebu nešto učiniti i daju zdrav doprinos. To je mali postotak, ali me inspirira i veseli. Kad bi atmosfera našeg filma bila jedina stvarnost i mogućnost, ja bih se vjerojatno već odavno bacila kroz prozor.

Što vas je nagnalo da prihvatite ulogu u tom filmu, i kako ste se pripremali za ulogu žrtve obiteljskog nasilja?

Marija Škaričić: Prije svega, gluma je moj posao i budući sam slobodnjak, rijetko kad si mogu priuštiti da odbijem ulogu. Ono na čemu sam zahvalna i što je za mene 'bingo' jest da nisam morala raditi nešto što ne volim, nego sam dobila odličnu ulogu i radila sa zaista sjajnim ljudima. Nalazili smo se puno prije početka snimala, improvizirali, razgovarali, tražili razna rješenja. Ulogu sam pripremala pomalo, nekim svojim ritmom, u lijepoj suradnji.

Kako komentirate činjenicu da je u prvih 11 mjeseci 2010. godine u Hrvatskoj ubijeno 16 žena i 2 djevojčice?

Marija Škaričić: Teško da se to uopće može komentirati. Svaki mi se komentar i primjedba čine ispraznima i manjkavima. Toliko se strahota u svijetu dogodilo, i svaki se trenutak događa, i moje uobičajene reakcije na ovakve informacije su tuga i zaprepaštenost. Ljudsko ludilo je u drastičnoj uzlaznoj putanji i, nažalost, ne vidim nikakvu naznaku da bi se nešto moglo promijeniti.

Usporedo s 'Majkom asfalta' snimali ste i film 'Shahada' u kojem glumite mladu Bošnjakinju koju je policajac iz nehata ustrijelio u trudnoći i ubio joj nerođeno dijete. Kako je bilo uskladiti ta snimanja, pogotovu što ste u oba igrali žrtvu?

Marija Škaričić: Nisam snimala ta dva film paralelno, 'Shahada' je snimljena godinu dana ranije, ali sam sa snimanja Majke asfalta letjela u Berlin na premijeru.

Jeste li tragali za mehanizmima kojima bi prkosili nametnutoj ulozi žrtve? Čini mi se da u 'Majci asfalta' u prvi plan izbija vaš prkos.

Marija Škaričić: I Dado i ja smo pazili da tu ženu ne pretvorim u žrtvu koja sama sebe žali zbog teške sudbine, jer bi to onda bilo stvarno besmisleno. Scenarij je takav da je uloga 'rubna', lako je bilo otići u patetiku, a to sam jako nastojala izbjeći. Nisam je doživjela kao žrtvu koja postaje heroj, već kao vrlo nesavršenu ženu koja je napravila puno kompromisa u životu i u jednom joj je trenutku voda došla do grla. I pokušala se spasiti kako je najbolje znala. Opet vrlo nesavršeno, ali je pokušala.

Je li oskudan dijalog koji je mahom sveden na psovke, što je ujedno jedna od snažnih karakteristika filma, pomagao ili odmagao u gradnji likova, i sukladno tome odnosa među njima?

Marija Škaričić: Ja baš ne bih rekla da je dijalog sveden na psovke ali da je oskudan, to svakako jest. S jedne strane to je bilo zahtjevno jer smo morali tražiti i izraziti stanja koja će govoriti bez puno riječi. Kad nema gomile teksta na koju se mogu osloniti, stvar je zagonetnija, a to je dobra strana.

Je li vam roditeljsko iskustvo vašeg dečka redatelja Hrvoja Hribara, oca četvero djece iz dviju prethodnih veza pomoglo za odnos s osmogodišnjim Noom Nikolićem, kojem glumite majku u filmu?

Marija Škaričić: Pa teško da mi je njegovo iskustvo ovdje moglo pomoći, u prvom redu zato što je on muškarac a ja sam žena, a to su ipak drukčije vibre. Što se Noe tiče, kontakt smo uspostavili na prvi pogled i ničija mi pomoć nije bila potrebna.

Što vam se čini što je razboritije da majka dijete povede u tzv. avanturu, na ulicu, bježeći iz lošeg braka, bez ideje što sutra, ili da pokušava očuvati privid doma i gurati pod tepih slike obiteljskog nasilja?

Marija Škaričić: Povesti dijete sa sobom na ulicu sigurno nije razborito, opasno je i ludo, ali i otvara mogućnost da se nekud dalje krene. Ostati u prividu i guranju pod tepih vodi u polagano i sigurno otupljivanje i neživot i nema šanse da se išta promijeni. Ako pitate što bih ja, vjerojatno bih napravila sve da prvo osiguram neku malu toplu sobicu i posao, a onda bih se fino u tišini iselila. A opet, lako je pričati o tome što bi bilo kad bi bilo. Budući nemam pojma kako je biti u situaciji da te muž odvali šakom u glavu, ne bih se usudila suditi o tome što je pravo a što krivo.

Kako biste opisali suradnju s Daliborom Matanićem?

Marija Škaričić: Takva je bila da bih ja još toga. Puno zabave i smijeha i puno ozbiljnog rada, a meni je to zdrava kombinacija. Dado ima u sebi jednog zaigranog dječaka sklonog smicalicama, i super je vidjeti kad se to lice pretvori u redatelja koji je vrlo pažljiv i zainteresiran za ono čime se bavi.

Kako se osjećate kada vas tituliraju kao jednu od najzaposlenijih i najnagrađivanijih hrvatskih filmskih glumica, koja je snimila čak 18 filmova u posljednjih deset godina?

Marija Škaričić: Osjećam se ko da se netko dobro šali na moj račun, jer sam u ovom trenutku možda najnezaposlenija hrvatska glumica. Nadam se da će to brzo proći.

Možete li usporediti Janka Popovića Volarića i Krešimira Mikića u profesionalnom smislu, suradnju s njima tijekom snimanja filma?

Marija Škaričić: Suradnja je s obojicom bila lijepa, fantastičan mi je osjećaj raditi s takvim ljudima, to je zapravo luksuz. Krešo je moj stari drug i omiljeni hrvatski glumac, ja se divim njegovom talentu i osobi. On mene oduševljava. Poznamo se već desetak godina, ali smo sad prvi put radili zajedno, ako izuzmem jednu malu scenu u 'Muškarcu bez brkova'. Lijepo smo se razumjeli, bez puno priče. Janka sam upoznala na probama i odlično smo radili, on je vrlo pažljiv glumački partner. Veliki je radnik i jako darovit, i drago mi je da je dobio prvu veliku filmsku priliku, i što je još važnije, da ju je iskoristio.

Što trenutno radite? Što planirate?

Marija Škaričić: Asistiram na glumačkoj klasi na Akademiji kao vanjski suradnik, radim sa studentima i puno učim iz tog iskustva. Vrlo zanimljivo. Drugo ništa, nema planova.

>> Dalibor Matanić: Imam neku samilost prema dečkima koji piju na šanku

>> 'Oblači me Jelena, jer se ja ne znam obući sam'