Otkrijte s nama tajne Like!

Naš novinar Saša Knežić priznaje da se u Otočac i Perušić zaputio s blagom skepsom, no dolaskom na destinacije se više nego ugodno iznenadio. Osim svježeg zraka i zelenila, otkrio je da se u tom kraju krije mnogo, mnogo više sadržaja, samo što on, nažalost, nije dovoljno prezentiran, a koji na Hrvatska turistička zajednica želi približiti.

Pročitajte i ovo A tek je počelo Padaju rekordi, nema straha za sezonu: Najnovije brojke jačaju optimizam Prednjači u Europi Turizam na Jadranu ima veliki problem: "Previše je, previše"

Osim zelenog srca, Gacka dolina krije i najglasnije hrvatsko grlo. Ojkanje je izvorna narodna pjesma zaštićena UNESCO-ovom poveljom za očuvanje nematerijalne baštine ovog kraja. Pjevali su ga muškarci dobrog glasa kojima nisu trebali zvučnici, a tema su im bile izvorne narodne riječi I gorske životinje. 'To je služilo za zabavu, tu su se sastajali muškarci, dolazile su ženske, svašta se događalo, zaljubljivali su se, bili su i mladi i stariji, sve ostalo je bilo', rekao nam je Ivan Marković, predsjednik KUU Gacka.

Ojkanom se sve više bave mladi, a unutar domovine imaju toliko zahtjeva za nastupima da ne uspijevaju na sve stići. Dobar je to način za upoznavanje ovog kraja koji je igrao važnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Otočac je ime dobio jer je bio mali otok okružen rijekom Gackom. Kuće su građene kao sojenice na drvetu, a između njih se putovalo splavovima. 'Početkom 9. stoljeća knez Borna je bio knez Gaćana, odakle ujedinjuje Dalmaciju i Liburniju i to poslije će se smatrati nukleusom razvoja hrvatske državnosti', pojašnjava Mario Barković, gradonačelnik grada Otočca.

Činjenica kojom, osim povjesničara, razvojem turizma postaju upoznati sve brojniji gosti. Otočac bilježi oko 20.000 noćenja godišnje, a orijentiran je na tranzitni turizam, budući da se nalazi između mora i Plitvičkih jezera. No, za vrijeme koje provedu tu, turisti itekako imaju što vidjeti.

Vuna je u Lici bila osnovna sirovina za život, a njezina revitalizacija pokrenuta je prije 8 godina. Kao u davna vremena, vrijedne su je ličke žene skupljale, prale i češljale te od nje izradile moderne odjevne predmete. 'Dosta to mladi vole, čak su iznenađeni, pa je li to domaća vuna, naravno da je', ističe Dragica Rogić, voditeljica udruge Gačanka.

Čim bi moglo nešto raditi, prvo što je žensko dijete učilo bilo je presti vunu, a odmah po rođenju je dobilo i svoju preslicu. Iako je to bio samo jedan od mnoštva ženskih poslova, ni snažniji spol nije bio pošteđen znoja. 'Muskarci su imali svoje obaveze, briga za obitelj, drva, fizički poslovi a žene su radile dva posla. Njihov sporedni posao je bila preslica, predenje vune na preslicu, što su radile dok su radile neki drugi posao, čuvale djecu, kuhale ručak na ognjištu, isle u polje i nosile marendu, nisu stentale', Kaže Rogić.

A živjeli su u tzv. brvnašici odnosno brvnari. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće obitelji su imale po 10-ero djece, a članove su činili i braća, sestre te šira rodbina. Svi su oni jeli za istim, malim stolom. 'Za stolom prvo starješina, glava kuće. najstariji član obitelji, kojeg su svi morali slušati, odrasli članovi, a potom djeca. Svi su jeli iz iste zdjele. velika zdjela, palenta, zelje, grah, tradicionalna hrana, ono čega je bilo', rekla nam je Jadranka Prša, kustosica muzeja Gacke.

A u rijeci Gackoj bilo je mnogo pastrve, koju danas uzgajaju u mrjestilištu u Ličkom Lešću I vraćaju u izvorno stanište.
'I one u rijeci se same mrijeste ali od 1.000 ikre koliko ženka od kilograma da, nakon 3 godine preživi vam 1-5 ribica. Kod nas je 50 posto preživljavanje, tako da od 1.000 ribica preživi 500 komada', ističe Denis Lončar, ravnatelj Centra.

Na godinu se uzgoji 4 do 5 tona, taman toliko pastrve da bude kvalitetna te da u rijeci izgleda kao da je tamo rođena. Ništa manje bogata i lijepa od Gacke nije ni najduža hrvatska ponornica duga 78 kilometara. Uz pješačke i više od 300 km biciklističkih staza, dio avanturističkog turizma čini i rijeka Lika. Na njoj se pliva, peca, jedri, vesla, a održavaju se i brojne regate.

Ili se jednostavno uživa u miru i spokoju oko nje. Jednim dijelom protječe i kroz pećinski park Grabovaca, nedaleko općine Perušić. Na području parka nalazi se 8 špilja i jedna jama, od čega su čak tri špilje zaštićene kao geomorfološki spomenici prirode. A još je mnogo veći broj zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta. 'PP Grabovaču treba posjetiti, ima najljepšu špilju u Hrvatskoj, to je destinacija za relaksaciju duše i tijela, svakako dođite', ističe Katarina Milković, ravnateljica JU PP Grabovača.

Najljepša, a i špilja s prvim geodetskim nacrtom, je Samograd. Zaštićena je davne 1974. godine, a najstariji trag o njezinoj posjećenosti datira gotovo stoljeće i pol ranije. Vojnici su je, naime, za vrijeme vojne krajine čuvali zbog opskrbe pitkom vodom. Kroz njezine 4 dvorane ručno je isklesano 460 stepenica, za sto je lokalnom stanovništvu trebalo 13 godina. Sve to povodom najavljenog posjeta bana Khuena Hedervaryja, koji se na kraju nije ni pojavio.

'Legenda o špilji je da postoji 5. dvorana s jezerom pitke vode, Erjavčevo jezero, Dragutin Hirc ju je opisivao još u 19,. stoljeću no do danas nismo pronašli tu 5. dvoranu s velikim jezerom pa je pitanje je li uopće postoji', kaže Jelena Milković, stručni suradnik PP Grabovača.

Nije zato upitno da su u trećoj dvorani pronađene ljudske kosti i ostaci posuđa iz 12. stoljeća prije Krista. Neistraženih kostiju ima i ispod crkve Sv. Križa, za koje se tek pretpostavlja da pripadaju domicilnom stanovništvu. 'Crkva sv. križa je sastavni dio povijesne priče mjesta Perušić, ona je nekad bila drvena, prodorom Turaka je srušena i na njenim temeljima je sagrađena džamija', priča Katarina Milković.

Nakon što je Perušić oslobođen od Turaka, džamija je ponovno pretvorena u crkvu. Jedino tursko što je ostalo je kula, barem je tako zvana u narodu. Zapravo je riječ o poklonu Frankopana obitelji Perušić koja se doselila iz Dalmatinske zagore, po kojoj je ova općina dobila i ime. 'Kula će se najvjerojatnije pretvoriti u muzej, kada ce to biti je pitanje novca i vremena, na to nemam odgovor', kaže ravnateljica Milković.

Nakon pogleda na ličku trpezu, pitanje na koje se dobije zanimljiv odgovor jest, imaju li Ličani problema s debljinom. 'Svi volimo puno jesti, i onda, imamo više problema s dijetom, nego sa debljinom. više se baziramo na dijetu', ističe Josip Turić, ugostitelj.Ono što je Ličanima gotovo svakodnevica, turistima je nevjerojatna atrakcija.

'Npr. janjetina, to je kod njih nepojmljivo, teletina pod pekom, to nema u svijetu, onda oni progovore, što vam je to, kako se to radi, onda kad probaju tu priča sva završava', kaže Turić Ovom gastroponudom mi završavamo svoj posjet Lici, a vama preporučujemo da krenete našim stopama. Jer Lika krije mnogo vise od šume i svježeg zraka! (HTZ)

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.