Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Bit će, neće biti… pa to izgleda kao sapunica. Ona ne bi, on bi. Nije to priča o romanci nego prijevremenim izborima.


A i on i ona su u pravu i u krivu. Prvo ona. Zašto ne želi na izbore? Pa kada prosvjedi zamijene jedan drugog, kada se ne plaća za rad, kada se seljaci osjećaju prevarenima, a brodogradilišta su pred zatvaranjem, morao bi biti lud tražiti još jedan mandat pred biračima.

Vezani članci Slika nije dostupna Kosor – Ili pukovnik ili pokojnik Slika nije dostupna Lako je bilo riješiti se Biance, ali kako se riješiti Kalmete?

Slijedi još i poskupljenje struje i plina, a i nepoznanica je kad će stati spirala nezaposlenosti. Ukratko, ekonomija je nešto nepredvidivo: ti možeš svaki tjedan naciju uveselit' jednom idejom, ali ljudi svaki dan završavaju sa sve manje novca u novčaniku. Kosor je, što se tiče politike, zadnju dobru priču imala izbacivanjem Sanadera. Sada više ništa nije u njezinim rukama. Točnije, ne može kontrolirati situaciju, već svakodnevno spašavati što se spasiti da.

A onda, kada se sve čini tako crnim, zašto bi možda i mogla na izbore. Pa, ako bi i na njima kojim slučajem pobijedila, dobila bi toliko željenu legitimaciju izabrane, a ne postavljene premijerke. Onda bi imali i mogućnost postaviti ministre, a ne dobiti ih u naslijeđe. Zadnjih dana sve češće slušam kako bi ona i nešto promijenila, ali ne može jer, eto, sve je naslijedila. Pa logično pitanje je: A što si se prihvaćao nečega, a znaš da ne možeš ništa maknuti? Ne radi se rekonstrukcija stana, a da se ništa u njemu ne promijeni. Tu nemam nimalo osjećaja za nemoćnu premijerku koja, eto, bi, ali ne može od ministara. Jer ako je tako, zašto stalno demonstrira kako je ona glavna i njezina se sluša. Možda, ali samo dok ministri ne napuste Gornjih grad i nastave raditi po svome.

Možda bi njoj pobjeda omogućila sastaviti tim ljudi, a ne da budemo taoci njezine nemoći da uvjeri ministre kako se sada i odmah mora učiniti nešto.

Sve to ako bi pobijedila, a naravno, izbori bi u Banske dvore mogli dovesti i Zorana Milanovića. Ne želim se baviti njim jer sam sve rekao prije sedam dana. Ali lijeva koalicija mora biti svjesna jedne stvari. Oni neće imati 100 dana ni 100 sati. Prva sjednica bit će i njihovo otrežnjenje. No strah me da oni zapravo samo žele doći na vlast, a da sada još nemaju ništa razrađeno: što, kako i kada bi reformirali. Pa bi se onda u prvim tjednima mogli baviti pražnjenjem ladica i provjetravanjem ureda od prethodne administracije, strašenjem kaznenim prijavama, skandaloznim otkrićima o trošenju novaca i nepotizmu pri zapošljavanju.

Sve to je strašno, no sve to se građanima moglo servirati 2000. pa ponoviti 2003. godine, ali to 2010. građane više ne zanima.

A što njih zanima? Sada i odmah žele znati kakvo je stanje ekonomije i što bi sada i odmah, što i kako bi se provodili bolni rezovi. Nisu građani mazohisti i puno su pametniji od naše političke elite i znaju da se moraju raditi bolni rezovi. No nisu ni ovce koje su spremne slušati o bolnim rezovima i odricanjima i tako tjednima, a da se ništa ne događa. Oprostite, sve više je ljudi bez posla, a čekamo tu odlučnost. I tako hodamo po rubu provalije.

Gledamo Grčku i mislimo da se nama to ne može dogoditi. Pa i neće. Mi ćemo doživjeti svoju katarzu. Samo nam se sada pred očima događa naplata našeg nerada i nečinjenja.

I sad na izbore. Pa jedino i samo ako će oni dovesti vlast koja je spremna Churchillovski ponuditi krv, znoj i suze: građanima bez muljanja reći gdje smo i kako se možemo izvući. Samo tada bi izbori bili bolji od ovoga. Ali onda se vratimo na nju i njega. I imaju li oni snage za to? Što mislite?

>> Gore od vlasti koja ništa ne čini je muk oporbe
>> Naš Titanik je udario u santu, a orkestar i dalje svira