Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Teško je vjerovati da je Jadranka Kosor u četvrtak sama sebi nazdravila šampanjcem nakon što se iz Vlade riješila Biance Matković.


Ona je pala stepenicu niže, a to je u politici početak kraja. Ostala je još samo članica Predsjedništva HDZ-a. Samo je pitanje hoće li uskoro biti svjedok da se na tom istom stranačkom tijelu glasuje i o njezinom izbacivanju iz Predsjedništva.

Vezani članci Slika nije dostupna Hoće li privesti Čačića, Kalmetu, Linića? Slika nije dostupna Prijevremeni izbori ili ne, pitanje je sad

Zašto je Bianca Matković važna. Ona je u političkom smislu za ovu zemlju nebitna, ni prva ni zadnja razriješena ministrica. Ni prvi ni zadnji političar kojega smo plaćali, a da nismo znali za što. Ona je važna na razini geste ili na njoj se pokazala sva snaga Jadranke Kosor. A je li baš u pitanju snaga ili bolje reći nemoć, jer ako je to sve što je premijerka mogla smijeniti u HDZ-u, onda je to žalosno.

Zašto? Pa to pokazuje da je slaba predsjednica velike stranke, da prije svega mora kohabitirati stranačkim predsjedništvom i raznim strujama unutar njega. Ili bolje rečeno, da je predsjednica Predsjedništva HDZ-a. Za javnost odlučna šefica, a u stranci ponizna.

Lako se bilo riješiti Damira Polančeca, dolazi iz Podravine gdje je HDZ stranka koja vegetira. Lako se bilo riješiti Marija Zubovića, kada je on svoju političku biografiju dužan samo Ivi Sanaderu i nema stranačku bazu u Zagrebu gdje je HDZ praktički prepustio prostor Milanu Bandiću. Lako se bilo zahvaliti i Bianci Matković.

Jadranka Kosor neće moći tako energično sutra reći Ivanu Šukeru da nije zadovoljna što je državne financije doveo na rub ponora, ili Božidaru Kalmeti da sve više vodi ministarstvo nesreća i kaosa. Zašto? Pa jer je HDZ sazidan na malim feudima kojima vladaju stranački moćnici. Njih dvojica u Turopolju i Zadru pa Milinović u Lici ili Čobanković u Istočnoj Slavoniji. A Jadranka Kosor ipak je samo postavljena predsjednica.

Njezina je greška što ne želi ili jednostavno ne može otići na izborni sabor i tamo dobiti potvrdu delegata, ali i izabrati suradnike. Možda bi dio njih ponovno bio izabran, možda bi netko novi došao, ali HDZ to hitno treba, ona to treba jer se iza fasade zapravo skriva nemoćna predsjednica HDZ-a.

Onda imamo političke bypasse u liku i djelu premijerkinih savjetnika koji bi trebali kontrirati ministru finacija, ili neke državne tajnike koji su nadređeni premijerki ili saborske zastupnice – prijateljice koje su Jadrankin kadar. Sve to je na razini geste malo ili nedovoljno. Za što? Pa za odlučne državničke mjere koje su ovoj zemlji nužne, a ne jeftino podilaženje interesnim skupinama kad zaprijete štrajkom. A toga će biti sve više i više.

Jedina joj utjeha može biti kad pogleda prema sjedištu SDP-a. Tamo mir i spokoj, a njihov predsjednik čeka da mu se dogodi vlast.

A dok se to dogodi, i ako se bude dogodilo, on se bavi unutarstranačkim izborima. Važna tema, ali u trenutku opće krize i recesije nebitna i nepotreba tema kojom se lider oporbe treba baviti. Ako ništa, to je dužan prema više od 700 tisuća birača koji su mu povjerili glas.

Ali on će svoje vrijeme trošiti na to da onemogući izbor Željke Antunović da preuzme zagrebački SDP. Legitimna borba, no mogla bi biti pogubna po Milanovića. Baš kao što njegovi kandidati gube po Hrvatskoj u unutarstranačkim izborima, tako što moglo bi se dogoditi i u Zagrebu.

No građani, ili bolje reći Milanovićevi birači, ne znaju što on misli o ekonomskoj krizi. SDP i njegov lider idu radije linijom manjeg otpora i ne pričaju. Misle da je i šutnja dovoljna da se vlast sama ukopava. Ali odgovrna politika mora govoriti. Ovo nije vrijeme šutnje, ovo je vrijeme ideja. Je li toga Zoran Milanović svjestan. Nije.

Dok zemlja tone bez konkretnih mjera, on se bavi sobom, a ona demantiranjem svega i svačega. Prilično prgavo ponašaju se oboje. I nedoraslo trenutku u kojem se nalazimo. Zašto su slabi, a vode velike stranke. Pa svaki dan svaki njihov potez to pokazuje.

Do završetka dana još nekoliko stotina ljudi bit će na burzi, nekoliko milijuna kuna novih neplaćenih računa, a od nje ćemo očekivati mjere, a od njega šutnju kako to riješiti.

Nebitno je zaslužuje li to ova zemlja, ali birači tih stranaka - osjećaju li se oni nekada izigranima, prevarenima, tužnima. E to je njihov problem ako su na to spremni pristati, a pristaju svaki dan.

>> Arhiva