Japanci su poznati kao precizni pregovarači. Znaju što žele, dogovaraju se unaprijed koliko mogu nešto platiti i ono najvažnije - znaju šutjeti, piše Vjesnik.
Pročitajte i ovo
Svjesni da su mogućnosti prisluškivanja danas neograničene, između sastanaka s čelnicima tvrtke koju namjeravaju preuzeti ne komentiraju tijek pregovora.
Tada se ne koriste niti laptopima, mobitelima pogotovo.
Sve što si u tim stankama uoči završnice pregovaranja imaju reći, napišu na papirić koji potom kruži od jednog člana tima do drugog.
Niti on se ne ostavlja zgužvan u pepeljari ili košu za smeće.
Šef pregovaračkog tima sprema ga u svoju lisnicu, zajedno s ostalim papirićima od prethodnog dana koji su neka vrsta neformalnog zapisnika velikog posla koji samo što nije sklopljen.
Takav je oprez razumljiv i poželjan. Živimo u doba kad su komunikacije lakše i brže nego ikad.
Ali pritom moramo biti svjesni da nas svatko može čuti, prisluškivati i tajno snimati.
Kad god razgovaramo telefonom, šaljemo elektronsku poštu ili telefaks, održavamo videokonferenciju i slično, sve što govorimo ili pišemo, hvata više od 120 moćnih prislušnih postaja rasutih širom zemaljske kugle.
Ako u tom trenutku i nismo zanimljivi za te dalekometne špijune, htjeli mi to ili ne postajemo tzv. kolateralna informacija.
Od 120 prislušnih središta, njih dvadesetak su najaktivnija i tehnološki najsposobnija.
Jedna takva prislušna postaja operira iz Kanade, dvije iz Velike Britanije, po jedna iz Portorika, otoka Guama, Novog Zelanda, Japana, Njemačke (prislušni centar njemačke obavještajne službe BND nalazio se donedavno i u Ljubljani) te Cipra.Tri postaje smještene su u Australiji, a najviše (njih šest) u SAD-u.
Amerikanci, naravno, imaju svoje centre u Europi unutar brojnih vojnih baza.
Kad vas put regionalnom cestom nanese do takvog mjesta, na primjer negdje na jugu Njemačke, uvijek nailazite na isti prizor: s jedne strane su tipične bavarske kućice u cvijeću, a s druge komad Amerike s velikim natpisom: 'Vojna zona. Teritorij američke vojske. Zabranjeno snimanje, skiciranje, crtanje i hvatanje bilježaka'.
Nad livadom opasanom ogradom uzdižu se aluminijske kupole visoke i do 20 metara, slične gigantskim lopticama za golf.
Ispod tih kupola skrivene su parabolične antene najveće prislušne službe na svijetu - američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) koja je bez premca u globalnim razmjerima.
Njezini špijunski usisivači gutaju sve vrste elektronskih komunikacija danju i noću.
Hvataju se podaci koji idu putem satelita, radiomostova, oceanskih telefonskih kabela, servera elektronske pošte.
U pola sata NSA presretne i usisa milijun komunikacija od kojih je u prosjeku samo jedna obavještajno zanimljiva.
Što sve mogu napraviti Amerikanci prisluškujući svoje protivnike, pokazuje i primjer sa Sjevernom Korejom vezan uz američke obavještajne 'igrice' na Korejskom poluotoku.
Kad je jednom sjevernokorejsko izaslanstvo došlo na uobičajene pregovore u demilitariziranu zonu (tzv. selo primirja u Pan Mun Jeomu), Amerikanci su točno znali tko im stiže i zašto.
Prisluškivanjem svih sjevernokorejskih službenih razgovora otkriveno je da slijedi neobična vojna provokacija.
Sjevernokorejski časnici odlučili su doći na pregovore s puškama skrivenim ispod jakni, što bi bila očevidna povreda sporazuma o primirju.
Amerikanci i Južnokorejci nisu odgovorili istom mjerom nego su počeli povisivati temperaturu zraka u sobi za sastanke.
Američki pregovarači sa zadovoljstvom su promatrali sirote Sjevernokorejce kako se znoje u teškim odorama koje nisu mogli skinuti sa sebe a da ne razotkriju zabranjene strojnice.
U zapadnom tisku već se dugo piše o postojanju tajne angloameričke globalne špijunske mreže - Echelon.
Službeno Echelon ne postoji, jednako kao što se negira ikakva vrsta industrijske špijunaže između prijateljskih zemalja.
NSA nikad nije davala izjave na tu temu. Ona šuti, radi i troši milijarde dolara koje su joj na raspolaganju. I tko vam je kriv ako postanete slučajna (kolateralna) nuspojava obavještajnog nadzora.
Francuski Airbus, na primjer, više ne dogovara poslove slanjem telefaksa i e-maila. Njegovi direktori sjednu na prvi avion, odlete u Dubai i tamo na licu mjesta u četiri oka s vladajućim šeikom obavljaju važne razgovore.
Ali što ako u vlastitom stanu ili u uredu otkrijete klasično sredstvo prisluškivanja - minijaturnu 'bubu' ili više njih? Nemojte ih uklanjati. Zapamtite na kojim se mjestima nalaze. Ako vas prisluškuju ilegalno, bez sudskog naloga, imate u ruci neoborivi ključni dokaz.
Sumnjate li da vam prisluškuju fiksni telefon, ne paničarite. Besmisleno je zvati telefonsku tvrtku ili državnu tajnu službu.
Niz situacija iz svakodnevne prakse ukazuje na to da će vam se prvi smijati, a drugi vas ignorirati.
Tražiti pomoć od lokalne policije gubljenje je vremena jer ona obično ne želi imati posla s kolegama iz 'političkih policija'.
Ako vam pak netko opljačka ured ili vam provali u stan, a policija ne poduzima ništa konkretno, znajte da ste itekako zanimljivi tajnim službama.
Kad vam telefon učestalo zvoni i nitko se ne javlja, a vi čujete visoki ton - nemojte pogrešno zaključivati.
S vašom je instalacijom tehnički sve u redu. Ali, to je dokaz da postoji vanjski prislušni uređaj ili produžetak linije na vašoj telefonskoj liniji.
Naravno, prisluškivanje prestaje kad na fiksnom telefonu više ne razgovarate o stvarima važnim za vaš posao i privatni život, a korištenje mobitela svedete na minimum.
Danas je prisluškivanje dio života i na to se treba priviknuti.
Mobiteli (analogni i digitalni), bežični telefoni, modemi i telefaksi za vrijeme korištenja emitiraju velike količine elektromagnetskog zračenja koje se mogu bez većih teškoća presresti i pohvatati.
S digitalnim telefonskim impulsima stvar je još jednostavnija - računalo koje upravlja telefonskom centralom (u vašoj pošti ili poduzeću) s nekoliko se naredbi instruira da šalje digitalnu kopiju vaših razgovora na izdvojeno mjesto (sjedište ili prislušni centar tajne službe).
No, nemojte odmah optuživati domaće dečke-prisluškivače. 'Izdvojeno mjesto' – zahvaljujući naćuljenim antenama može biti na bilo kojoj točki našeg planeta.
