K'Naan, Black Rebel Motorcycle Club i The Black Keys

K'Naan 'Troubadour' – Ocjena: 10/10
(A&M Records / Universal Music, 2010.)

Pročitajte i ovo Naši vojnici neozlijeđeni Afganistan: Raketni napad na kamp s hrvatskim vojnicima Rebecca Black želi biti zvijezda Internetska senzacija proglašena najgorom pjevačicom na svijetu

Crni kontinent je ponovo otkriven zahvaljujući nogometu, a pošto je Afrika u modi, industrija zabave morala je potražiti i neku novu senzaciju koja bi se uklopila u cjelokupni trend. Naravno kud ćeš bolje od repera somalijskih korijena, odnosno iz trenutno najgoreg dijela planete za život homo sapiensa (što se može kad nam je Ridley Scott u 'Padu crnog jastreba' te ljude dočarao kao polu zombije koji high tech američke marince jedu za doručak).

Uglavnom situacija u Somaliji možda i jest bolja, ali vijesti od tamo ne dolaze često. Ustvari jedna dobra vijest je K'Naan koji je svoje bogato životno iskustvo (iako je još uvijek mlad) pretočio u glazbu. Djetinjstvo je proveo u Mogadishu tijekom somalijskog građanskog rata. Sa trinaest godina jednu opasnu okolinu mijenja drugom, odnosno seli se s roditeljima u New York. Svoj glazbeni talent duguje tetki Magool, koja je jedna od napoznatijih somalijskih pjevačica.

'Troubadour' je K'Naanov drugi studijski album koji je već u startu pripreman da bude hit ploča. To se iščitava iz gostiju koji su okupljeni. Damine Marley, Chubb Rock, Kirk Hammett iz Metallice, Adam Levine iz Maroon 5, Mos Def, will.i.am i David Guetta dali su svoj obol, ali ono što je najvažnije je da je K'Naanov potpis dovoljno jak i dubok, da se oni uistinu mogu smatrati gostima, a ne protezom preko koje je glazbenik odrastao na utjecajima Marleya, Kutija i Eminema došao do uglednog uratka.

Bilo bi uistinu nepravedno K'Naana spominjati isključivo zbog 'nogometne' pjesme 'Wavin' Flag' s gostujućim will.i.amom i Davidom Guettom i koja je posljednjih mjesec dana bila solidno eksponirana zbog SP-a (i na kraju krajeva kupila ju je i Coca Cola). No i ta pjesma je jedna od boljih (nazovimo je tako) nogometnih himni koja slavi samu igru i manifestaciju kao takvu, bez ikakve navijačke isključivosti, ali K'Naan ima pun rukav aduta.

'Troubadour' je prije svega priča o životnom putu čovjeka iz trećeg svijeta kojem sudbina i nije bila previše naklonjena. O pojedincu koji je morao naučiti biti spreman na sve, kako to odlično dočarava u 'I Come Prepared', jer se u njegovoj školi nije učila abeceda ('ABC's') i koji je vjerovao u svoj san ('Dreamer'). Nabrojane pjesme koje zajedno s 'T.I.A.' otvaraju album su trenutno nešto najkvalitetnije što hip hop nudi. 'Troubadour' je stvaran pod čvrstim utjecajem afričkih korijena, ali se K'Naan prošetao i kroz podžanrove hip hopa i dokazao da je naučio sve potrebne lekcije. Otišao je i korak dalje križajući svoj izričaj s heavy metal rifovima Kirka Hammetta u 'If Rap Get Jelaus'. Čak je i s baladama 'Bang Bang', 'Take A Minute' i posebno s himničnom 'Fatima' dokazao da čega god se dohvati pretvori u zlato (ono glazbeno).

Njegov zvuk je urban i moćan, ali i podložan etno eksperimentima, pa je tako neočekivo pjesmu 'America' pjevač obojao minimalističkim koloritom afričke glazbe i otpjevao je na somalijskom narječju. Filozofski-socijalno gledano K'Naanovi tekstovi su odlično centrirani i pored svih negativnih stvari koje je nabrojao sve zrači pozitivizmom i svojevrsnim pozivom pojedinca na duboko preispitivanje, ali kroz zarazan ritam koji istovremeneo poziva tijelo na gibanje.

Možda bi bilo pretjerano govoriti da je rođen novi Bob Marley, no K'Naan nije daleko od toga. On je trenutno istinski trubadur trećeg svijeta i što je najvažnije, Zapad ga izvrsno može razumijeti. Njegova zastava će se vijoriti više od jedne sezone.

Black Rebel Motorcycle Club 'Beat The Devil's Tattoo' – Ocjena: 8/10
(Abstract Dragon / Universal Music, 2010.)

Šesti studijski album neo garage blues psihodeličnog trija koji se iz San Francisca preselio u Los Angeles osvježenje je za rock zvuk, koji je općenito kao stil u zadnjih nekoliko godina počeo slabjeti nakon jakog uzleta sredinom prvog desetljeća novog milenija. Prije svega Black Rebel Motorcycle Club nude osvježenje svaki put kad se 'oglase' i samim time što su uporni u svojem postojanju i skoro puritanskoj odanosti ideji stvaranje svog jedinstvenog izričaja (Ne treba zaboraviti da su oni zajedno s The White Stripesima i The Strokesima bili proglašavani spasiteljima rocka).

'Beat The Devil's Tattoo' je prvi punokrvi album s novim bubnjarem Leahom Shapirom. Problemi koje je njegov prethodnik Nick Jago imao s drogom, bili su nepremostiv problem za Petera Hayesa i Roberta Levona Beena. Ujedno je riječ o drugom albumu za njihovu vlasitu etiketu Abstract Dragon. Prvi album koji su izdali pod njom bio je 'The Efect Of 333', ali to je bio kompletno instrumentalni uradak, koji je u neku ruku zbog toga i izdvojena priča iz službene diskografije BRMC-a.

'Beat The Devil's Tattoo' nudi prepoznatljivu moćnu garažnu tutnjavu dodatno otežana bluesom, koji bi se još mogao okarakterizirati i kao blues sudnjeg dana. BRMC se po zvuku na momente prilično približio legendarnom bendu Jesus & Mary Chain.

Zid gitarske distorzije dobro je kontrastiran akustičnim baladama, poput 'Sweet Feeling', koja je smještena između kakofonične 'War Machine' i psihodelične 'Evol'. Akustični zvuk i stil koji je bend otkrio na svojem trećem albumu 'Howl' iz 2005. godine nije zaboravljen i zanemaren.

Bržim ritmom i žestinom se ističnu uvodna 'Beat The Devil's Tatoo', 'Conscience Killer' i 'Mama Taught Me Better'. Za mantrička istraživanja 'pakla duše' zadužene su 'River Styx', 'Half State', 'Ava' u kojoj je snimljena jedna od najmoćnijih bas gitara u rocku, ali i 'Long Way Down' u kojoj dominira zvuk klavira i osjetan inspiriranost Johnom Lennonom.

No iako se radi o solidnom broju dobrih pjesama, nije postignut balans kakav posjeduju albumi 'B.R.M.C.', 'Howl' i 'Baby 81'. Stvari se kotrljaju u pravom smjeru, ali neke formule iz prošlosti nisu dostignute i ponovljene.

The Black Keys 'Brothers' – Ocjena: 10/10
(V2 / Universal Music, 2010.)

The Black Keys je jedan od onih bendova koji je kroz skoro deset godina medijski neeksponiranog rada izrastao u kičmu današnje nazavisne rock scene. Prije svega jer su Patrick Carney i Dan Auerbach, dvojac koji čini The Black Keys i dalje nezavisni kreativci čije ideje neće pomutiti ni činjenica što je njihov šesti studijski album već u prvom tjednu zasjeo na drugo mjesto američke top ljestivce po Billboardu.

Ovaj duo iz Ohia, koji cijelu karijeru bezrazložno mnogi uspoređuju s The White Stripesima, iz jedinog razloga jer su jedini članovi bubnjar i gitarist, iznjedrio je još jedan čvrsti rock otkivak duboko ukorijenjen u zvuk bluesa, rocka i soula 60ih, ali opet dovoljno zanimljivo deriviran da bi i u novom tisućljeću bio intrigantan.

Album osvaja na prvu odličnim uvodnim nizom 'Everlasting Light', 'Next Girl' i 'Tighten Up', koje sve mogu bez problema ponijeti breme redijskog singla, iako zvuče da nisu stvarane s tom svrhom. Najveća prednost rock dua koji čine gitara i bubanj je brza izmjena aranžmana i kratkoća pjesmi, no Carney i Auerbach se toga i ne drže pretjerano, već su više opčinjeni stvaranjem teškog mantričnog ritma koji doslovce buši želudac, jer je Carneyev bas bubanj jedan od najdublje produciranih. Time je postignut odličan Zeppelinovski moment tutnjave za koju je uistinu teško povjerovati da je proizvode samo dva instrumenta.

Kad su balade u pitanju Auerbach više pribjegava zvuku hammond klavijatura, pa čak i čembala. To ne kvari minimalističko intimno ozračje, a opet pripomaže tome da album ne zapadne u jednoličnost. The Black Keys se majstorski igra s atmosferom. Mjestimično zapliva u psihodeliju americane na sličan način kao Devendra Banhart, ali se onda Carney i Auerbach vrate na svoj put koji podsjeća na čudnu kombinaciju Otisa Reddinga i The Animalsa, u najmanju ruku kao da je riječ o okaminama s Woodstocka, a ne o glazbenicima koji se svrstavaju u 21. stoljeće glazbene postmoderne.

Najjače balade smještene su na kraj albuma. 'I'm Not The One', 'Unknown Brother', 'Never Gonna Give You Up' i 'These Days' se nižu jedna za drugom i kao da ostavljaju dozu nedorečenosti za sobom koja tjera slušatelja da album posluša još jednom. The Black Keys je glazbeni endem čija uloga nikako ne bi trebala proći nezamijećena, stoga je prije spomenuto drugo mjesto Bilboardove ljestvice odličan znak da nije tako. Bar u Americi, a za naše skučeno tržite to je ipak dobar orijentir.

O genijalnosti benda svjedoči i originalno osmišljen dizajn omota kojeg bi bilo grijeh ne spomenuti. Još niti jedan izvođač nije svoje slušatelje tretirao poput male djece, a da mu isti to ne zamjere. 'Brothers' je samo jedan u nizu albuma, a oni koji se 'zakvače' na njega slobodno se mogu istraživački oraspoložiti po pitanju ostatka diskografije ove grupe.

Prijašnje recenzije: Crowded House, Nas & Damian Marley i U2