Crowded House, Nas & Damian Marley i U2

Crowded House 'Intriguer', Ocjena: 7/10
(Universal Music, 2010)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Nova izdanja Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Australija nije svijetu ponudila mnogo vrhunskih bendova, no zato je gotovo svaki glazbeni žanr 'pokriven' s barem jednom globalno popularnom grupom. Prije 25 godina svoj put po čistoj, pristojnoj i srednjostrujaškoj pop/rock cesti, započela je grupa Crowded House. Predvođen Novozelanđaninom Neilom Finnom, skladateljem i pjevačem, bend je svojim prvijencem pokorio australske i svjetske top ljestvice te je dogurao do šesterostruke platinaste naklade.

Puno godina poslije, nakon pet albuma, tihog raspada i nedavnog reuniona, situacija više nije toliko euforična, no kvaliteta je i dalje tu. Album 'Intriguer' preko stihova je proputovao od Amsterdama do Moskve, isporučivši nam neopterećenu ljetnu ploču, sjetno-optimističnog ugođaja.

Bezopasni pop starih rutinera ogleda se već u uvodnoj 'Saturday Sun', po kojoj je jasno da je Finn zapeo u pop zvuku osamdesetih, no njegova retro 'spika' još ima dovoljno šarma. Klasične pop šablone, s iznimno razumljivim i prijemčivim vokalom te 'catchy' melodijama, glavni su aduti i u 'Archer's Arrows' i 'Amsterdam', dok se neke moderne reference, na tragu rada Coldplaya i Stairsailora, mogu prepoznati u 'Either Side of the World'. Album presijecaju 'Falling Dove', koja pokazuje da grupi ni 'sing-along' filozofija skladanja nije strana, te hermetička, intimna i vjerojatno najupečatljivija 'Isolation'.

Što se novi materijal popularnih Crowdiesa bliži završetku, tako pomalo gube na inspiraciji i ostaju bez kreativnog daha. Bezlična 'Twice If You're Lucky', 'Inside Out' u kojoj Beatlesi susreću U2 te pretjerani retro prizvuk u 'Even If', nažalost smanjuju ukupni dojam albuma. Stvari se ipak popravljaju na samom kraju s baladom 'Elephants'.

'Intriguer' ne zahtijeva koncentrirano slušanje niti nudi nekakva revolucionarna rješenja za bolje sutra, što ga čini idealnim soundtrackom za ljetnu svakodnevnicu. Ako ništa drugo, poslužit će za jedan kvalitetan poslijepodnevni spavanac.

Nas & Damian Marley 'Distant Relatives', Ocjena: 8/10
(Def Jam / Universal Republic, 2010)

Još jedan ljetno nastrojeni album, no potpuno drugačijeg ritma od ovog gornjeg. Američki reper Nas i najmlađi sin Boba Marleyja, Damian, udružili su snage i napravili uzbudljivu kombinaciju hip-hopa i reggaea. Cijeli je materijal pomalo uronjen u estradnu otopinu, no ni u jednom trenutku nije prijeđena granica koja MTV-jevsku ljigu dijeli od dobrog i promišljenog materijala.

Nastavljajući borbu Boba Marleyja za bolji svijet, Nas i Damian snimili su angažirani album kojemu je izričiti cilj ukazati na siromaštvo, iscrpljenost i zlu sreću naroda Afrike, ali poruka se metaforički odnosi i na globalnu situaciju uopće. Osim što publici pokušavaju otvoriti oči, američko-jamajkanski dvojac svakog će zainteresiranog pritom dobro i naplesati.

Ritam koji u trenu pokreće svaki mišić na tijelu kreće od prve sekunde, od uvodne 'As We Enter', ubojitog hip-hop hita na reggae podlozi, što je spoj koji na cijeloj ploči funkcionira odlično. Njihova angažiranost nije nimalo suptilna, Nas i Damian ispaljuju sasvim konkretne rime, poput onih u 'Tribes at War', gdje se jasno i glasno kaže: 'Svi zaslužuju zarađivati, svako dijete zaslužuje školovati se...'

Njihovim humanim nastojanjima pridružili su se i Lil Wayne, u pop nabrajalici 'My Generation', još jedan Bobov sin, Stephen, u ne baš uvjerljivoj 'Leaders' te somalijski reper K'naan u završnoj budnici 'Africa Must Wake Up'. Ove kolaboracije ujedno su i najtanji dijelovi albuma, jer uvjerljivi vokali Nasa i Damiana Marleyja jednostavno ne trpe da im netko razvodnjava tijek misli. Stoga su staromodna 'Strong Will Continue', plemenska 'Friends', potresna 'Dispear' i snažna revolucionarna balada 'Patience', najjači momenti ove ploče.

Nas i 'mali Marley' dvije godine su radili na ovom albumu, a rezultat nije nimalo razočaravajući. Štoviše, radi se o jednom od najuzbudljivijih izdanja ove godine.

U2 '360° at the Rose Bowl', Ocjena: 10/10
(Mercury / Interscope / Universal Music, 2010)

Za vas nekoliko koji ste propustili prošlogodišnji glazbeni događaj sezone na Maksimiru, Bono, Edge i ekipa objavili su DVD-snimku koncerta s turneje '360°', održanog 25. listopada na stadionu Rose Bowl u Pasadeni.

Osim što snimka pokazuje da je Rose Bowl u kudikamo boljem stanju od maksimirskog rugla, redateljski je posao odrađen vrhunski. Za to je krivac Tom Krueger, koji je od kadrova spektakularne pozornice i prepunog stadiona uspio napraviti dramatičnu dvosatnu rock epopeju, čime je ovaj koncert dobio još jednu konjsku snagu više.

Doduše, ni sposobni redatelj nije mogao ništa učiniti s Bonovim urušenim glasovnim sposobnostima, no zadnja turneja grupe U2 nije ni zamišljenja isključivo kao divljenje sviračkom i pjevačkom umijeću irskih rock velikana. Jer ako ćemo biti do kraja iskreni, da su U2 recimo u Maksimiru nastupili na običnoj, sklepanoj bini, taj bi koncert jedva dobio prolaznu ocjenu.

No, cijeli paket koji nam je te večeri bio isporučen, zbilja je bio spektakularan. Time su valjda bili impresionirani i MTV-jevi glasači, koji su grupi U2 prije nekoliko mjeseci dodijelili nagradu za najbolju live izvedbu. Sasvim nezasluženo.

No, to vas ne treba spriječiti da još jednom uživate u futurističkoj ikonografiji njihova koncerta i euforičnoj atmosferi iz Pasadene koja je, mora se priznati, bila za koplje nabrijanija nego u Zagrebu.

Koncert u Rose Bowlu naravno nije sve što nudi ovaj DVD. Jednako zabavan jest i dokumentarac o nastajanju danas već legendarne pozornice, reportaža s njezinog prvog postavljanja u Barceloni te uvijek zanimljivi snimci iz backstagea. Za sve U2-fanatike ovo je must-buy, a za simpatizere - toplo preporučamo...

>> Prijašnje recenzije: Edo Maajka, Stratovarius i Craig David