Njemačka, Francuska i Italija, najbolji su primjeri krize multikulturalnih društava. Podsjetimo samo kako je njemačka kancelarka Angela Merkel na sastanku mladih Demokršćanske unije (CDU), izjavila kako multikulturalni koncept, prema kojemu 'ljudi žive sretno jedni pokraj drugih', jednostavno nije uspio u zemlji u kojoj živi oko četiri milijuna muslimana. Ukratko, Merkel je 'dijagnosticirala' smrt multikulturalizma u Njemačkoj.
>> Merkel: Multikulturalizam u Njemačkoj je propao
>> 'Gospođa Merkel sve je krivo shvatila'
>> Vijeće Europe: Francuska mora poboljšati prava useljenika
>> Nakon Francuske i Italija želi protjerati Rome
S druge strane, francuska politika prema Romima napravila je radikalan zaokret te predvođeni predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, proveli su deportaciju Roma nazad u Rumunjsku. Italija ima sličan problem s divljim naseljima iseljenika iz Rumunjske. No jedno je zajedničko talijanskom i francuskom problemu, a to je da je riječ o građanima EU-a, jer Rumunjska je punopravna članica Unije.
Multikulturalizam nije mrtav
Europa koja zapravo u neku ruku i počiva na kulturnim različitostima, očito se teško nosi s problemom multikulturalizma, a zašto je tome tako, upitali smo dvoje domaćih uglednih sociologa, profesora dr. sc. Milana Mesića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te profesoricu dr. sc. Jadranku Čačić-Kumpes sa sveučilišta u Zadru.
'Teško je reći da je multikulturalizam mrtav, posebno u Njemačkoj, kada nije ni bio na djelu. Multikulturalizam je nesumnjivo u Europi postao vrlo nepopularan termin, ali problemi multikulturalnih društava, o kojima govori multikulturalizam ostaju', ističe profesor Mesić. 'Činjenica jest da je njemačko društvo danas izrazito multikulturalno, a više ili manje, takva su i druga europska društva. Ona jednostavno nisu nacionalno, etnički, vjerski, kulturalno, vrijednosno, itd. homogena', pojašnjava on.
'Paralelan' život je želja vjerskih fundamentalista
Mesić objašnjava i u čemu je problem takvog odnosa prema multikulturalizmu, a to je nedostatak politike, koja bi ga podržavala i nadopunjavala. 'Službena državna politika nacionalnoga (u državno političkom smislu) identiteta, može svoju multikulturalnost prihvaćati kao pozitivnu stvar, bogatstvo društva, i štoviše aktivno priznavati i podupirati kulturne različitosti. Približno u tom smislu jedino Kanada vodi takvu politiku, koja se onda može nazvati multikulturalističkom', kaže Mesić.
Krivo shvaćanje multikulturalizma kod njegovih kritičara, zapravo je i dobar dio nesporazuma. 'Merkel ga pojednostavljeno, kao i mnogi drugi kritičari multikulturalizma, svodi na koncepciju društva u kome 'paralelno' žive različite useljeničke grupe, neintegrirane u većinsku i dominantnu maticu društva, a to nije daleko od apartheida', smatra Mesić. Upravo to je, naglašava Mesić, nekako i bila želja domaćih i imigrantskih vjerskih fundamentalista u Njemačkoj.
Jedinstvo u različitosti
Nitko ni ne pomišlja na negiranje činjenice da se kulture neprekidno dodiruju 'Oni zastupaju isključivost kultura, i stoga im ne odgovara integracija kulturno različitih useljeničkih grupa u njemačko društvo', zaključuje. No, postoji i druga strana, ona koja zagovara integraciju kulturno različitih manjinskih grupa. 'Ali ne putem (nasilne) asimilacije, koja ionako ne bi bila učinkovita. Osobno mislim da je Njemačka, koja do 90-ih nije službeno priznavala da je imigracijsko društvo, i stoga kasnije krenula s politikom integracije, u tome uvelike napredovala', rekao je Mesić.
Je li moguće uopće ostvariti jedinstvo u različitosti i kako to napraviti? 'Ništa nije jednoznačno u društvenim odnosima, pa tako ni kada je riječ o kulturnoj različitosti. Zato se i fluidni moto Europske unije In varietate concordia (Unity in Diversity, Unis dans la diversité), tj. 'Jedinstvo u različitosti' (ili 'Sloga u različitosti'), može različito interpretirati, odnosno onako kako ga tko shvati', odgovara na to pitanje profesorica Kumpes-Čačić.
Asimilacija, institucionalne promjene ili nedodirivanje?
'Ujedinjujuća Europa, potaknuta različitošću koju su u njoj učinili vidljivom upravo imigranti, od sedamndesetih godina 20. stoljeća službeno izgrađuje interkulturalističku politiku koja je utemeljena na postulatima jednakovrijednosti i nužnog prepletanja različitih kultura', ističe Čačić. Isto kao i Mesić, smatra da postoje određene struje koje multikulturalizam shvaćaju kao nedodirivanje različitih kultura u njihovom suživotu.
Multikulturalizam je nesumnjivo u Europi postao vrlo nepopularan termin, ali problemi multikulturalnih društava, o kojima govori multikulturalizam ostaju 'Jedni to shvaćaju kao zahtjevan projekt za koji su potrebne korjenite institucionalne promjene, osobito na području obrazovanja, a drugi kao nedodirivanje različitih kultura koje sretno žive jedna pored druge, što je Angela Merkel u nedavnom obraćanju mladima svoje stranke 'definirala' kao multikulturalizam', pojašnjava Čačić. Ističe kako postoji i treća struja, koja zagovara asimilaciju kao zalog jedinstva svih građana u prosperitetnoj državi.
Nezaustavljiv proces
'Iako ni među teoretičarima nema suglasnosti, ipak nitko tko se bavi pitanjima kulturne i etničke različitosti u društvu, nakon svih istraživanja i prinosa na tome području, ni ne pomišlja na negiranje činjenice da se kulture neprekidno dodiruju i prepleću, bilo namjerno, bilo nenamjerno, te da su ti procesi nezaustavljivi', zaključila je naša sugovornica.
Kultura i identitet se, općenito, razumijevaju kao procese u kojima su jednaki akteri oni brojniji i moćniji, kao i oni u manjini. 'Reduciranje odnosa između pripadnika različitih kultura na one koji se moraju prilagođavati i na one kojima se mora prilagođavati, nepriznavanje je društvene stvarnosti i zatvaranje očiju pred posljedicama koje takvo reduciranje može imati', dodala je na kraju Čačić.
Pogled u budućnost
Zapravo, izjave vodećih europskih političara i njihova djela, samo odražavaju njihovo neadekvatno razumijevanje problema, a dok je tome tako, multikulturalizam će istima vjerojatno i predstavljati 'nepremostivu' zapreku i razlog za kojekakve negativne deklaracije. Nije to problem koji je nastao preko noći i koji će isto tako brzo i nestati, to je činjenica, s kojom živimo već dugo vremena. Sad bi možda bio i pravi trenutak ne samo priznati je, već i graditi na njezinoj punoj integraciji u društvo. To je budućnost, a ne crna prognoza.