No, ima nešto novo u komunikaciji Zorana Milanovića, a što se tijekom kampanje (a osobito na posljednjem sučeljavanju) dalo naslutiti. Naučio je kontrolirati i dozirati ''napade'' na političke oponente. Barem verbalno. Njegova neverbalna komunikacija često je otkrivala da mu je potrebno mnogo snage da se suzdrži i ne kaže baš sve što mu padne na pamet. A možda je to i znak njegove buduće komunikacije – sada one predsjedničke.
Nit vodilja njegova pobjedničkog govora bilo je zajedništvo (ali, kako je rekao ne ono ''sladunjavo''), a cilj mu je ujediniti podijeljene. I doista, nije to ostalo samo na deklarativnoj razini već je prvi korak napravio time što je rekao odlučno ne zviždanju protukandidatkinji.
Drugi korak je napravio time što se ispričao svima koje je tijekom kampanje povrijedio ili uvrijedio. A treći u podsjećanju na to da će biti predsjednik i svima onima koji mu nisu dali glas. Kako je rekao, bit će ''uho i glava za svakoga, a manje rame za plakanje'' sugerirajući pri tom da će slušati i promišljati o svim problemima i da će se voditi više racionalnim nego emotivnim.
Govor Zorana Milanovića obilovao je metaforama, metonimijama, parafrazama. Bio je primjereno figurativan i ono što je najvažnije, originalan u figurativnosti, bez klišeja, floskula i potrošenih, ofucanih figura. Političari često ne mogu odoljeti tim figurativnim formulama o ''izborima kao festivalu demokracije'', o ''gorućim problemima'' s kojima se moraju suočiti, o ''pitanjima svih pitanja'' koji govor više klišeiziraju nego što ga uljepšavaju (a uljepšavanje je osnovna funkcija figurativnosti).
Do posljednje kapi iscijedio svojih pet minuta
I slušajući govor Zorana Milanovića mogli bismo zaključiti da je možda civiliziran, pomirljiv način komunikacije, poštivanja različitosti (o čemu je i novi predsjednik govorio) novina na hrvatskom političkom horizontu.
Međutim, ne bi to bila hrvatska politička komunikacija da je netko ne pokvari. Prije Milanovića govorio je Bernardić koji, ne samo da je ugrabio svojih pet minuta slave, nego ih je iscijedio do posljednje kapi. I dok je nakon prvog kruga izbora Davor Bernardić iznenadio svojim novootkrivenim retoričkim poletom, sad je razočarao, a neke i ''naživcirao'' načelnim preuzimanjem zasluga za pobjedu.
Bernardić treba upoznati još figura
Već samo trajanje njegovog govora bilo je neprimjereno i svojstveno pobjedniku, a ne ''pomagaču'' u pobjedi. A sadržajno, ponovno vraćanje na retoričke taktike iz prvog kruga. Kao da je otkrio antitezu pa je sada koristi u svakom govoru: izabrali smo nadu umjesto straha, izabrali normalnu Hrvatsku umjesto podjela, izabrali budućnost umjesto prošlosti. Pročitao je neki retorički priručnik, našao zgodnu figuru koja mu odgovara i sad je uporno ponavlja.
Parafrazirajući Zorana Milanovića, netko bi mu mogao reći: ''Šaraj malo'', ima mnoštvo figura koje još treba upoznati. Također, dok je Zoran Milanović završio rečenicom da je sretan čovjek i pozvao ljude da se raduju, Davor Bernardić je ljude pozvao da ''nastave borbu rame uz rame''. Kao neki veliki general nakon bitke u kojoj zapravo nije ni sudjelovao. A uvođenje tih borbenih metafora je baš pravi primjer kako se koristi pogrešan trenutak za pogrešne poruke. Dosta bi bilo ''borbi'', možda je vrijeme ipak za radovanje. A razlike je moguće rješavati dijalogom i poštivanjem različitih stavova.