Deset dana kasnije, u 4:17 po lokalnom vremenu, Necla je bila budna i hranila je sina u njihovoj kući u pokrajini Hatay na jugu Turske. Nekoliko trenutaka kasnije bili su zatrpani pod gomilama ruševina.
Necla i njezina obitelj živjeli su na drugom katu moderne peterokatnice u gradu Samandagu. Bila je to lijepa zgrada, kaže, i tamo se osjećala sigurno. Tog jutra ni u najgorim snovima nije mogla zamisliti da će to područje biti razoreno potresom, a zgrade oštećene i uništene.
"Kada je počeo potres, htjela sam otići do supruga koji je bio u drugoj sobi, a on je htio učiniti isto. Ali kada je pokušao doći k meni s našim drugim sinom, ormar je pao na njih i nisu se mogli pomaknuti. Kako je potres postajao sve jači, u jednom trenutku pao je i zid, cijela se zgrada pomicala kao list na vjetru. Kada je potres prestao, nisam shvatila da sam pala kat niže. Počela sam dozivati supruga i sina, ali odgovora nije bilo", prisjeća se tih potresnih trenutaka, piše BBC.
33-godišnjakinja se našla kako leži s bebom na prsima, još uvijek je svoga sina držala u rukama. Ormar koji je pao pokraj nje spasio im je živote spriječivši veliku betonsku ploču da ih zgnječi.
Majka i sin ostali su u tom položaju gotovo četiri dana.
Prvi dan
Ležeći u pidžami ispod ruševina, Necla nije vidjela ništa osim potpunog mraka. Morala se osloniti na druga osjetila da shvati što se događa. Osjetila je olakšanje shvativši da Yagiz još diše. Zbog prašine je isprva teško disala. Bilo joj je toplo u ruševinama. Osjećala je kao da su ispod nje dječje igračke, ali to nije mogla provjeriti ili se udobnije smjestiti. Osim ormara, meke kože svojeg novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina.
U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati upomoć i lupati po ormaru.
"Ima li koga tamo? Može li me itko čuti?" vikala je Necla. No nitko je nije čuo. Kada više nije imala snage dozivati, uzela je komadiće krhotina koji su bili pored nje i lupala njima u ormar, nadajući se da će je netko čuti. Bojala se udariti u površinu iznad sebe da se ne uruši. No nitko nije odgovarao. Tada je Necla shvatila da postoji mogućnost da nitko neće doći.
"Bila sam prestravljena", priča.
Život pod zemljom
U tami ispod ruševina Necla je izgubila svaki osjećaj za vrijeme.
"Ovo ne bi trebao biti život. Planirate puno stvari kada dobijete novu bebu, a onda se samo u jednom trenutku nađete pod ruševinama i izgubite svu nadu", priča majka. No znala je da mora paziti na Yagiza i, nasreću, mogla ga je dojiti u tom skučenom prostoru u kojem su bili zarobljeni. Nije bilo izvora vode ni hrane u njezinoj blizini, a u očaju je bezuspješno pokušala popiti vlastito majčino mlijeko.
Necla je mogla osjetiti tutnjavu bušilica iznad glave i čuti korake i glasove, ali prigušeni zvukovi činili su se dalekima. Odlučila je štedjeti energiju i šutjeti, osim ako zvukovi izvana ne dođu bliže.
Stalno je mislila na svoju obitelj - bebu na grudima, muža i sina izgubljene negdje u ruševinama. Također se brinula kako su drugi voljeni prošli u tom stravičnom potresu.
Necla nije mislila da će se izvući iz ruševina, ali Yagizova prisutnost dala joj je razloga da ne izgubi nadu. Yagiz je velik dio vremena spavao, a kad bi se probudio plačući, ona bi ga u tišini hranila dok se ne bi ponovno umirio.
Spašavanje
Nakon više od 90 sati pod zemljom Necla je začula lavež pasa. Pitala se sanja li. Lajanje je bilo popraćeno zvukom glasova.
"Jesi li dobro? Pokucaj jednom za - da", doviknuo je jedan glas u ruševinama. Pronašli su ih!
Spasioci su pažljivo kopali zemlju kako bi je locirali dok je držala Yagiza. Tamu je razbila svjetlost baklje koja joj je zasjala oči. Kada ju je spasilački tim iz vatrogasne službe istanbulske općine upitao koliko Yagiz ima godina, Necla nije bila sigurna. Znala je samo da je imao 10 dana kada se dogodio potres.
Nakon što je predala Yagiza spasiocima, Necla je iznesena na nosilima pred, kako joj se činilo, velikom gomilom. Nije mogla prepoznati niti jedno lice. Dok su je prebacivali u vozilo hitne pomoći, samo ju je zanimalo jesu li njezin drugi sin i suprug spašeni.
Nakon ruševina
Kada je stigla u bolnicu, Neclu su dočekali članovi obitelji te su joj rekli da su suprug Irfan i trogodišnji sin Yigit Kerim spašeni iz ruševina. Prebačeni su u bolnicu u pokrajini Adana jer su zadobili ozbiljne ozljede nogu i stopala.
Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne fizičke ozljede. Zadržani su u bolnici 24 sata na promatranju prije nego što su otpušteni.
Necla više nema dom u koji bi se vratila, došla je u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade, gdje su i ostali članovi njezine šire obitelji. Tamo ih je ukupno 13 - svi su ostali bez domova. U šatoru se obitelj bodri, kuha kavu na malom štednjaku, igra šah i priča.
Necla se pokušava pomiriti s onim što joj se dogodilo. Kaže da duguje Yagizu što joj je spasio život.
"Da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, mislim da ni ja ne bih bila", objašnjava ona. Njezin je jedini san za sina da više nikada ne doživi nešto slično.
"Jako sam sretna što je novorođenče i ničega se neće sjećati", kaže Necia.