U međuvremenu je došlo do jako velike polarizacije društva, svojevrsne bitke između cijepljenih i necijepljenih, a da su strukture vlasti izgubile povjerenje, jasno je kao dan. No, čini se kako je sve veći utjecaj tzv. antivaksera i njihovih pobornika, pa smo u potrazi za odgovorom na to kako smo došli do toga kao društvo razgovarali s psihologinjom i umirovljenom profesoricom Mirjanom Nazor.
''Meni se ne čini da je ta skupina toliko jako homogena kako izgleda. Prije bih rekla da postoje različiti razlozi zašto se ljudi ne žele cijepiti. I svrstala bih ih čak u tri kategorije. Kao prve bih navela one koji ne žele čuti nijedan suvisli argument, čak negiraju da je to uopće neki opasan virus, pa i njegovo postojanje. I dalje vjeruju da su to sve izmišljotine i neka svjetska zavjera. Tu skupinu, rekla bih, ne mogu nikako razumjeti'', kaže prof. Nazor, ističući kako zapravo ne vjeruje da je taj postotak ljudi tako jako velik.
''Rekla bih da kod njih vlada jedna velika površnost i meni se čini da su to ljudi koji teško sagledavaju stvari, koji svoje stavove temelje na pojedinačnim slučajevima. Ma naravno, uvijek ima pojedinačnih slučajeva, nigdje nema 100 posto garancije, i iako često čujemo da su to za cjepiva obećavali, to jednostavno nije istina, nitko to nigdje nije rekao. Nijedan lijek nije 100 posto pouzdan, pa tako ni cjepivo. Uvijek mene može pogoditi taj jedan promil, i naravno da nitko to ne želi, ali rekla bih da za čvrste stavove treba više širine. Bojim se da od takvih ljudi koji svoje stavove temelje na pojedinačnim slučajevima teško to možemo očekivati.''
''Bilo je disonantnih tonova''
''Druga su skupina ljudi oni koji ipak nešto znaju, koji ipak i čitaju, jer istina je da su se u medijima mogla pročitati neka oprečna mišljenja, pa čak i priznatih znanstvenika, koja nisu sva bila za potporu cijepljenju. Bilo je disonantnih tonova. Kod jednog je dijela ljudi to sigurno izazvalo onaj stav koji kaže, 'pa da, vidiš, ima i drugačijih mišljenja, trebalo bi i njih možda poslušati''', objašnjava Nazor.
Ipak, uvjerena je da je treća skupina najbrojnija i u njoj zapravo vidi optimizam za promjenu društva s jako podijeljenog na društvo u kojem ćemo ipak moći stvoriti put prema onom što želimo postići, da se što je moguće prije ujedinimo u tome da pobijedimo virus.
''Ta treća, rekla bih, skupina ljudi smatra da je cijepljenje dobro i poželjno, ali da su se cjepiva pojavila prebrzo, da možda nisu dovoljno testirana, da je proces odobravanja eksperimentalan i da je možda bio malo kraći nego što treba… Oni sa sumnjom gledaju na upute koje dobivamo i među njima ima sigurno više skupina skeptičnih ljudi. Oni su ipak puno razumniji od prve skupine, ali kod njih postoji određeni strah, boje se neki možda da ne bi cjepivo izazvalo određene probleme za njihovo zdravlje, pa onda trudnice ili djevojke koje žele zatrudnjeti, boje se možda za zdravlje djeteta ili svoje reproduktivno zdravlje'', smatra Nazor.
''Treba postojati mogućnost izbora, ali ne treba ga olako shvaćati''
O tome da zdravstveni sustav i zdravstveni radnici kasne s djelovanjem na razmišljanja u društvu uopće ne dvoji. Smatra da se cjepivo kao takvo, kao i procesi koji se odvijaju u organizmu, moglo zaista puno bolje približiti ljudima, videima, prezentacijama, u školama, na fakultetima, zapravo gdje god je moguće doprijeti do pojedinca. ''Trebalo je bolje preventivno pripremiti ljude, ali, naravno, ostaviti mogućnost izbora. No mogućnost izbora isto ne treba olako shvaćati. Mora se voditi računa da ona ima ograničenje tamo gdje sloboda jednog čovjeka ugrožava slobodu drugog. Kada, na primjer, idem kod liječnika, želim se osjećati sigurno, ne želim strepiti za svoje zdravlje. Mada, jako je teško odrediti granice tih prava.''
''Empatija kao takva u našem društvu ne funkcionira. Djecu bismo tome trebali učiti još u vrtiću, tada imaju najveće šanse da razviju te osobine. Mada, treba znati da ni tinejdžeri nisu toliko bešćutni da im je baš svejedno koga mogu ugroziti svojim ponašanjem, ali njima treba prići na drugačiji način. Slogan 'Misli na druge' promašen je od samog početka. Dok se s jedne strane jako hvalimo kako smo katolici, gdje bi temeljna postavka trebala biti kako smo svi jednako vrijedni, ne vidim gdje se u našem životu vide te postavke. Razvili smo jezive dihotomije, s jedne strane potpuno zakazujemo na tome gdje se hvalimo. Razvio se jedan užasan egoizam, gdje se, čini mi se, svatko bori za sebe ne razumijevajući da, ako si se zatvorio u neku svoju kutiju, osakaćuješ baš samog sebe.''
Unatoč svemu s čim se društvo suočava u posljednje vrijeme - podjelama, sukobima i međusobnim prozivanjima, profesorica Nazor ostaje optimist i vjeruje da će u slučaju cjepiva i pandemije na kraju presuditi preokretanje mišljenja kod ove treće skupine ljudi, kojoj vjerojatno treba još samo malo vremena da pobijede strah.
''Ona prva kategorija - oni su nažalost izgubljen slučaj.''