Koronavirus, raste broj oboljelih, a raste i broj restriktivnih mjera. Moramo biti kod kuće, zatvoreni su kafići, ne smijemo se družiti, putovati... Sve to ostavlja teške posljedice i na ljude i na gospodarstvo, što Vlada pokušava sanirati novim mjerama.
Kao da sve to nije bilo dovoljno, Zagreb se u nedjelju suočio s novom katastrofom. Najteži potres u posljednjih 140 godina pogodio je metropolu i ostavio goleme štete. Mnogi su Zagrepčani ostali bez krova ili bez sigurnog krova nad glavom. Mnogi su se samo uplašili. Baš je toga dana došlo do zahlađenja, pa su se ljudi smrzavali na cesti, uključujići i majke s tek rođenim bebama koje su morale napustiti bolnicu.
Tlo u Zagrebu i okolici nastavilo je podrhtavati i u sljedećim satima. Stigao je i snijeg u proljeće i jak vjetar koji stvara probleme u prometu, ali i oštećenim zagrebačkim zgradama.
Može li gore? Može. Uvijek može gore. Ali važno je znati jedno, a to najbolje pokazuje priča nepoznata autora o jednom Kinezu i dvije kutijice. U nastavku prenosimo skraćenu verziju, ali poanta je jasna.
Priča o dvije kutijice
U kineskoj je provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a nije stekao ništa. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju. Neposredno prije nego što je umro, otac je izvadio dvije kutijice (jednu crnu, a drugu bijelu). 'Nažalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu otvori kada ti bude jako dobro', rekao je sinu.
Mladić je spakirao zdjelicu, štapiće, košulju i dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove. Izrabljivali su ga, spavao je na otvorenom. Bio je umoran, nesretan i očajan. Došle su poplave i ostao je bez posla. Spavao je po šumama, peklo ga je sunce i smrzavao se zimi. Jedne mu je noći netko ukrao zdjelu za rižu, košulju i dva juana. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sjetio se kutijica. Otvorio bijelu. Na papiriću je očevim rukopisom pisalo: 'I to će proći.' Shvatio je poruku i odustao od namjere da si oduzme život.
Krenuo je dalje. Na ulazu u obližnji grad stajala je kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. On je znao. Pročitao je i prošli su. Dobio je posao kao pisar. Dolazili su seljaci kojima je trebalo nešto napisati ili pročitati. Svima je izlazio ususret. Od gradskog starješine dobivao je dobre nagrade (plaću), a ubrzo mu je ustupio i dio svoje kuće. Postao je gazda imanja, obogatio se, oženio se starješininom kćeri. Bio je sretan. Sjetio se oca i one druge kutijice. Otvorio je crnu. Na smotanom papiriću očevim je rukopisom bilo napisano: 'I to će proći.'
Sad je kod nas vrijeme za otvaranje bijele kutijice. Što god se događalo, koliko god nam bilo teško, sjetimo se da će i to proći. Ali i da ćemo uskoro otvarati crnu kutijicu.