U regiji Herson, tijekom 254 dana okupacije, Rusi su izgradili mrežu od najmanje 26 zatočeničkih centara za kontrolu civilnog stanovništva. Policijske postaje, škole i vladine zgrade korištene su kao mučilišta ili mjesta gdje su se teško kršila ljudska prava civila. Njih je mapirala Medijska inicijativa za ljudska prava (MIHR), ukrajinska nevladina organizacija.
Brojke su šokantne. Po najkonzervativnijoj procjeni zatočeno je bilo najmanje 1400 ljudi, dok MIHR procjenjuje da bi brojka mogla biti čak 6600.
Šezdeset posto onih koji su otišli u pritvorske centre bili su mučeni, njih 40% bili su žrtve seksualnog nasilja u sklopu te torture. Više od 400 ljudi i dalje se vode kao nestali.
15 oslobođenih ispričalo je za Sky News svoje zastrašujuća svjedočanstva, među njima i Olga Cherniak čija priča pokazuje sve užase ratnog zarobljeništva. Ova 46-godišnja državna službenica bila je prisiljena s povezom na očima slušati kako joj ruski stražari muče sina strujnim udarima, optužujući ih da su špijuni. Previjajući se u agoniji, njezin je sin molio majku, "Ne želim da me opet tako boli, mama", jecao je.
Bilo je to u kolovozu 2022. godine, kada je njezin rodni grad Herson bio pod ruskom okupacijom. Stražari su zatim i nju uveli u istu prostoriju, posjeli je na istu stolicu i zakvačili metalne krokodilske kopče na prste.
"Nisam razumjela čemu služe", kaže Olga. "Bile su od metala s velikim zupcima". Žice su išle od kopči do kutije s prekidačem, gumbom i malom polugom.
Postavljali su joj pitanja, na koja nije željela ili znala odgovoriti. Stražar je okrenuo je polugu. Električni udari su je pogađali u mučnim valovima. Nastavili su sve dok se nije onesvijestila. Kad se oporavila, počeli su iznova. U nesvijesti su ju vratili u ćeliju. Liječnika nije bilo. Jedan od zatvorenika bio je kiropraktičar, koji joj je pomogao jer je imala srčani udar. To je bio tek početak Olgine 280-dnevne muke.
Dani su prolazili u mučenjima, ispitivanjima, prijetili su da će joj silovati sina, držali su ih u napučenim i prljavim ćelijama bez prozora, spavali su naslonjeni jedni na druge na prljavim madracima i podu.
"Čuli smo kako ljude muče 24 sata dnevno. Mučni krici parali su zrak", kaže ona. "Elektrode bi im bile pričvrstili na bilo koji dio tijela". Rusi su navodno jednu metodu nazvali "telefon" - pričvršćivanje jedne elektrode na uho, druge na genitalije. Ženama su ih stavljali na bradavice.
Muškarce su mučili lažnim utapanjem. Stavili bi im platnenu vreću preko glave i polijevali ih vodom, mučenje bi trajalo neprekidno, satima. Jedna od metoda bila je i lažna egzekucija, kada bi im stavili pištolj na čelo i pucali u prazno ili odmah pored očiju. Tukli su ih palicama do krvi, mučili ih elektrošokovima na genitalijama, mnogi su u ćeliji imali slomljene ruke, noge, izbijene zube, neki su od mučenja i umrli.
Prije no što je Herson oslobođen, premješteni su na drugo mjesto pod ruskim teritorijem. Kad su ih konačno pustili na slobodu, morali su potpisati da nisu bili mučeni te su izbačeni bez ikakvih dokumenata na okupirani teritorij. Sami su se snalazili po šumama, dok nisu došli na područje pod ukrajinskom kontrolom.
Olga će zauvijek pamtiti strah koji je osjećala kad je prvi puta hodala dugačkim hodnikom prema svojoj ćeliji . "Činilo se kao vječnost. Hodnik je izgledao toliko dug", prisjeća se. Tijekom okupacije Hersona, stotine ljudi su hodali tim hodnikom. Mnogi nikada nisu izašli.
"Mi smo uspjeli pobjeći iz tog Mordora", govori s tugom u glasu, "ali mnogi su još uvijek negdje tamo, nestali".