Kiša koja je nemilo padala nad vrgovačkim krajem donijela je nezapamćene poplave mještanima Kokorića. Oni su se na njih navikli, zbog čega su nadali najboljem iako je voda rasla. Radili su se zečji nasipi, branile kuće, najmještaj micao na više pozicije, a voda ispumpavala. Ubrzo su ostali odsječeni i prometovati se moglo samo čamcima.
"To je jednostavno borba za koju ne znamo koliko će trajati", rekao je Nikica Spudic iz HGSS-ove stanice Karlovac.
Njihove ulice i zasađena polja postali su jedno veliko jezero. Voda više nije imala gdje otjecat i morali su napustiti svoje kuće.
"Kad ženu i dijete od godinu dana morate iseljevati iz kuće, mislim da je to sasvim dovoljno da vam kažem kako se osjećam", rekao je mještanin Frane Pervan.
Ništa više nije pomagalo. Mogli su samo gledati kako voda raste i uništava sve u što su ulagali.
"Rekao sam: 'Bižite ća, ostavite sve i napustite.' I tako da se nije moglo spasiti ništa", rekao je Pervan.
"Mi živimo s tom vodom. Znamo njezine dobre i loše strane"
Kiša je prestala, a voda ostala. Po vrgoračkom polju, iznimno plodnoj zemlji, sada se čamcima vozi iznad plastenika, zasada krumpira, luka, češnjaka, salate i blitve. Samo su cijevi od navodnjavanja na površini.
"Mi živimo sa tom vodom. Znamo njezine dobre strane i znamo njezine loše strane", rekao je mještanin Zvonimir Pervan.
Ovako lošu stranu, govore nam, nikada pokazala nije. Ironično, ovog su ljeta molili za koju kap kiše i dovozili cisterne vode ne bi li navodnili poljoprivredne kulture. Sada im je voda uništila baš sve.
Radišan je tu narod, rekao nam je Mate Pervan. Preživjeli su potres, rat, a sada i najveću poplavu u povijesti sela. Uvijek su muku mučili, ali bili tu jedan za drugoga.
"Koliko je meni žao za moju kuću, toliko mi je žao za rođaka i sve ljude ovdje u selu što se dogodila ista stvar kao meni", kroz suze je rekao Mate.
Kada padne mrak, ulična rasvjeta svijetli iznad vode. Nadrealan je to prizor u koji u nevjerici gleda Frane.
"Pet dana smo mi dušu ostavili. To je bio noć i dan bez spavanja, struje oko nas, vode. Dobro smo mi uopće glavu iščupali", rekao je.
Život ga nije mazio. Sada mu je 25 godina. Prije tri godine mu je preminuo otac, majka je gotovo slijepa, prije godinu i pol se oženio i dobio dijete. Svojim radom i trudom je sve renovirao. Trebao je ovo biti najljepši Božić.
"Okitili smo bor i nisam ni lampice uspio staviti i otišlo je sve", rekao je Frane.
"Čovjek mora odustati jer se ne može boriti"
Razmjeri štete zbrajat će tek kad se voda skroz povuče. Nakon više od tjedan dana borbe s vodom, pa potpunog potopa, te tri dana bez kiše, voda se počela povlačiti brzinom od oko dva centimetra na sat.
Vatrogasci, vodoprivreda, HEP, komunalci, Crveni križ, svi su ovdje odradili lavovski posao, a najveću je pomoć pružio HGSS.
"Jedan tim je upravo krenuo tamo ispod vijadukta jednu ženu odvesti na posao i dogovoriti se s njom kad ju treba dovesti nazad. Obilazimo svako malo kuće da vidimo treba li nekome nešto dostaviti", rekao je Jadran Kapović, pročelnik Komisije za informiranje i analitiku HGSS-a.
Oni su komunikacija sa svijetom jer su kuće, one koje nisu ispod vode, na otocima.
"Dosta je tužno to gledati kad čovjek mora odustati jer se ne može boriti. Ali, svi se trudimo i Frani olakšati. Frane je postao svojevrsni toponim u selu. Sve je od Franine kuće desno ili lijevo", rekao je Kapović.
Voda u Franinoj kući je dosegla visinu od 170 centimetara. Iz temelja je sve renovirao, stavio nove instalacije, podove, kuhinju i namještaj. U petak je kupaonici majstor zašarafio zadnji šaraf. U nedjelju je ostao bez svega.
"Izvana se držim, ali unutra puca. Kao što vidimo, na zidovima je već počela pucati boja. Tako se i u meni sve raspada i sve puca", rekao je Frane te dodao: "Evo ovo su čarapice od mog sina. One su ostale, one su tu, a on neće tako brzo doći."
Iako im treba pomoć, oni pomažu i dijele sve što imaju
Sve čime su se tretirala polja, ali i sve septičke jame su se izmiješale s vodom. Uvijek su im plavili podrumi, a sada su poplavili za više od metra, daleko više od svih očekivanja. Rješenje za to se zna od pamtivijeka.
"Car Josip austrijski naveo je da taj tunel mora biti obavezno i uvijek se spominjalo da hoće, ali od toga nema ništa", rekao je Mate Pervan.
Nikada im na pamet nije palo napustiti svoje selo jer ono je dio njih. Tako se i sada drže zajedno.
"Učio te život da mi moramo svi biti zajedno", kaže Zvonimir.
"Često nas obilaze, donose kolače i kavu. Zahvalni su, jako su pozitivni i dobro se drže", rekao je Kapović.
Muku pokušavaju otjerati smijehom i pjesmom. Iako njima treba pomoć, i oni pomažu i dijele sve što imaju.
"Koliko je meni drago da meni netko pomaže, tako volim i ja drugome pomoć.
makar kad se odmaraju da imaju toplo. I meni su dali ova drva. Shvaćate? Ali ja sam s ljudima podijelio po pola", govori Mate Pervan.
U najtežim trenucima izbavila je ih je pjesma. Oliverov "Kad mi dođeš ti" postao je "kad mi odeš ti" jer svi zajedno pjevaju - vodi.
Crveni križ dijeli obroke, lijekove i druge potrepštine, a donacije stižu sa svih strana pa se tako i na ulicama pet kilometara udaljenog Vrgorca nađu ljudi koji traže putokaz gdje bi ostavili donacije.
"Imamo plisku peć, kuhalo, imamo poklone, tepih za umirovljenike, imamo jedan umjetni bor", rekla je Helena Boban, koja je donacije donijela iz Splita.
"Mi hoćemo živjeti na svome, a nećemo ići ni u Irsku"
Jedino Frane bezuspješno pokušava pronaći stan za obitelj u Vrgorcu. Žena i dijete otišli su u Hercegovinu kod njezine obitelji. Korona dodatno pogoršava situaciju, a jedino što žele je zajedno provesti Božić.
"Najpotrebnije mi je da sam uz obitelj, da imamo smještaj, da smo skupa. Kad odem, kad dođem njima nekako ću malo odahnuti", rekao je.
Proći će mjeseci i mjeseci dok će se moći vratiti u svoju kuću. Zima je tek počela, a treba nastaviti živjeti i raditi jer jedini prehranjuje obitelj.
"Kad jednostavno šetam gradom, ljudi te gledaju, osjećaš se kao prosjak. Daju ti slatkiše za dijete, jednostavno padaš u zemlju. Grozan osjećaj jer nazad pet dana to nisi mogao ni zamisliti", rekao je Frane.
Kako se ovo ne bi ponovilo, njima je potrebno rješenje. Izredali su se svi kako bi ponudili pomoć – bivši i sadašnji ministri i sva svita. Ponovit ćemo, od cara Josipa, dakle prije dva stoljeća, utvrđeno je da je njima potreban tunel s odvodnjom koji bi ovo plodno polje, pa i stanovnike, spasio od neminovnih poplava. Sada ovise o jednom jedinom tunelu za odvodnju iz 1938. godine.
"Naš problem rješava cirka 250 do 300 metara tunela. To vam košta 10.000 kuna po dužnom metru iskopa", rekao je Zvonimir Pervan.
Direktor Hrvatskih voda potvrdio je građenje hidrotehničkog tunela dugog četiri kilometra. No, za to, naveo je, bit će potrebno pet godina.
"Mi hoćemo živjeti na svome, a nećemo ići ni u Irsku ni u Njemačku, nego ćemo ostati tu", rekao je Zvonimir.
Pet godina neizvjesnosti pri svakoj kiši je puno. Dat će oni jedna drugome ruku, materijalno će se popraviti, ali bit će to uzalud bez trajnog rješenja.
Od polja u Kokorićima živi 4000 ljudi sa svojim OPG-ovima. Zbog polave je 26 obitelji bilo potpuno odsječeno, a pet obitelji ostalo je samo potkrovlje. Sada im slijedi dezinfekcija i čišćenje u kojem će pomoći vojska, a onda je na redu duga zima. Srećom pa imaju nesalomljiv duh.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr