Majstori u Vodoteču kraj Brinja brzi su i spretni s alatom jer tu su, kažu, na svom terenu. Na riječima su ipak škrti. Bilo bi im lakše pokriti i tri krova nego nešto reći za kameru, ali stidljivo priznaju da na ovoj baušteli rade s posebnim elanom. U Vodoteču se već godinama nije radilo na novom krovu. Nema ni za koga, kad je u cijelom selu manje od deset stanovnika.
Bilo bi i manje da prije pet godina život i briga o starim roditeljima Ljubicu nisu vratili tu, u mjesto koje zove dom, gdje se sreća mjeri u metrima daske i lima za krov nad glavom. Ali ne za nju, nego za njezine životinje. I dok majstor Željko bira najbolju dasku, Ljubica vodi računa da radnici budu zadovoljni. Dobri su joj, kaže, pa i ona njima mora biti dobra domaćica.
''Prosto mi se čini kao nemoguća misija, još ne mogu vjerovati'', govori Ljubica Zarić.
Pod dojmom je i posljednjih je dana, kaže, sva smetena. Radila je pa je stigla pripremiti samo palačinke i to je muči, nije joj drago. Za nju su drugi uvijek važniji, takva je. Govori da je jako sretna, ali ima netko tko bi bio i sretniji nego što je ona.
''Najviše bi bili sretni moji roditelji, to moram spomenuti jer oni su to željeli. Kad je tata umro, mama je u ovih pet godina stalno pitala što ćemo napraviti sa štalom, kako. Eto, oni nisu nažalost dočekali da to vide, ali nešto me tjeralo da to moram zbog njih'', objašnjava.
Morala je, ali nije imala kako. U kući bez tekuće vode i kupaonice, bez stalnoga posla i ikoga svoga, životinje su joj bile i ostale jedina radost, a popravak krova staje nešto o čemu je mogla samo sanjati.
''Ali znaš ono kad kaže, da imaš kamen... ja mislim da je sad spao. Mislim, mnogo mi je lakše sad jer ono je bilo strašno. Uvijek si čekao kad će krov pasti, što ću, kako, kamo ću s njima. Pa bilo je grozno'', prisjeća se Ljubica.
S pedeset na leđima, nešto na što je Ljubica naviknula. Dogodio joj se život kakav nije birala, o kakvom nije sanjala. Prije nešto više od šest mjeseci kada smo je prvi put snimali njezine su riječi odjeknule težinom. Bila je jedinica, žensko u oca i majke. Uvijek su, kaže, živjeli skromno, ali njezini su snovi bili veliki, prekrasni.
''Studirala sam u Rijeci. Bila sam godinu dana na medicini. To sam voljela, obožavala. Htjela sam biti kirurg, volim anatomiju. Nažalost, to sam prekinula, a bila sam dobar student'', govori.
Došao je rat, neka ružna, teška vremena u kojima je tata smatrao da će biti bolje ako napusti dom, ode preko granice. Odluka je to zbog koje i trideset godina poslije Ljubica plače. Odluka koja je od buduće kirurginje napravila seosku ženu, onu koja ujutro ne doručkuje i ne pije kavu jer nema s kim, koja broji svaku litru mlijeka koju joj daju Kaća, Jagoda i Cvijeta.
Nije joj bilo lako
Brige i strahovi s kojima se živi, pa dok ide.
''E, vidiš, ona greda se sasvim odvojila. Kad je bio snijeg i jugo, one su tamo sve popucale, a onaj krov tamo drže bale'', govorila je u siječnju, a zatim je jedne večeri sve ono od čega je strahovala postalo stvarnost. Kiša je padala danima, puhalo je jako jugo, a ona došla da prije spavanja pomuze krave. Psi su, kaže, bili jako nemirni.
''I odjedanput... Ne znam, grozno. U biti kao da je potres, pada sve i u tom trenutku sam samo pomislila, eto, psi su predosjetili, to nam je svima kraj'', prepričavala je u siječnju.
Završit će onako kako je cijelo vrijeme strahovala. Pod porušenim krovom, zatrpana gredama i balama sijena zajedno sa svojim životinjama. I dva dana kasnije one su tu. U staji pod porušenim krovom, toliko uplašene da daju upola manje mlijeka. Unatoč svemu Ljubica ima razloga za veselje.
Pred urušenom stajom našao se materijal za novu. Betonski blokovi, drvene grede, a javljaju da će stići i pijesak i beton. Nakon prve reportaže angažirali su se mnogi, od općine i županije preko Srpskog narodnog vijeća.
Ljubica kao Ljubica, ne može stajati prekriženih ruku, pa tek kad je sve istovareno, u miru se planira početak radova.
''Dobra je domaćica. Uvijek nas dočeka s kavom, vesela je kad nas vidi, mi smo došli riješiti to. Kako god ona kaže, tako mi njoj napravimo prozore, šta možemo, ona je domaćin'', komentira radnik Željko Mačešić.
Njih petorica, kaže Željko, rade punom parom. I dok su drugi na vrhu krova, Boško Gršak dovršava bočne stranice. Ništa mu, priznaje, ne stvara problem, osim visine.
Krov je uskoro gotov. Zadovoljni su i oni, i kavom i palačinkama, kao i poslom. I osjećajem da su nekome svojim radom život promijenili nabolje. Osmijeh iza kojeg se krije tisuću emocija. I sreća, i zahvalnost, i olakšanje.
''Ne mogu ti to opisati, ne znam, ne mogu vjerovati'', govori Ljubica, ali priznaje da sada konačno mirnije spava. Ne brine brige koje su je mučile prije šest mjeseci, velike i nepremostive.
Njezina ljubimica Kaća svakog bi se dana trebala oteliti. Koze i jarići rastu, a njezina vjera u dobre ljude nikada nije bila snažnija.
''Svim, svim ljudima zahvaljujem, hvala im što postoje. Od srca im zahvaljujem do neba'', izjavila je.
Samoća je teška. Još je teži osjećaj kada mislite da ste sami. Zato je ovo toliko veliko, što ste Ljubicu uspjeli razuvjeriti. I to na najbolji mogući način - pruživši joj ruku onda kada joj je to bilo najpotrebnije.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr