Jasenki Majer njezina je mama Ana bila uzor. Umrla je prije osam godina, a blijedjela i polako nestajala cijelih deset.
"Izuzetna osoba, spretna, kuharica samo takva. Mogla je prirediti večere za 50 ljudi. Zbog bolesti je gledala onu zdjelu, gledala jaja i nije znala ništa", ispričala je Jasenka.
Njezina sjećanja polako je odnosila bolest. Suputnik koji ju je pratio do kraja – Alzheimer. Da se s mamom nešto čudno događa, prvi je primijetio tata Anto. Zagarao bi joj ručak, a namirnice iz hladnjaka završavale po ormarima. Ogulila bi hrpu luka tvrdeći da guli krumpir za pire i povremeno ljude oslovljavala pogrešnim imenima.
Ana je imala Alzheimerovu bolest, ali je zapravo oboljela cijela obitelj. Njezino je stanje utjecalo na sve.
"Ona tri godine nije izgovorila nijednu riječ. Ona mene nije prepoznala. Gledali smo kako se gasi, kako nas ne poznaje i ne poznaje unuke koje je obožavala", kroz suze je ispričala Jasenka novinarki Provjerenog Maji Medaković.
Nakon njezine majke, bolest je dijagnosticirana i njezinu ocu Anti. Stara su sjećanja još uvijek tu, o platformi na kojoj je proveo pola radnog vijeka mogao bi govoriti danima.
On je u prvoj je od tri faze te neurodegenerativne bolesti. Iako kažu da svaka faza traje od dvije do tri godine, nitko točno ne zna kojom će se dinamikom bolest razvijati.
"Dogodi se da zaboravljam stvari, kako ne? Pod starije dane to je normalno, to je bolest starijih ljudi", rekao je.
Bolest je to koja, da ironija bude veća, oboljelog vrlo brzo ostavlja i bez sjećanja da ima Alzheimerovu bolest.
I zdravim članovima obitelji potrebna je pomoć
Ljiljana, učiteljica iz Pregrade, svoj je život stavila na čekanje kako bi pomogla svome ocu Stjepanu, kojemu je također dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Oni na nju, kaže, nisu bili spremni. Ponekad mu je teško sjetiti se što je taj dan ručao ili kako se nešto kaže.
"Zašteka mi jednostavno. Nelagodno je i radi toga jer me krivo i razumiju", rekao je Stjepan.
Drugačiji je, tužniji i nervozniji, više razdražljiv. To je ono što donosi bolest. Puno im je pomogla Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest. Naučila ih je kako međusobno komunicirati, kako reagirati na njegove promjene raspoloženja. Sustav je, kaže tajnica udruge Tajana Dajčić, u ovom slučaju nažalost zakazao.
"Nakon postavljanja dijagnoze demencije, mi u principu nemamo nikog drugog tko bi tu mogao pomoći i pratiti tu obitelj kroz tih dugih deset i više godina. To je, znači, bitno – da ih educirate i da ih pratite", rekla je.
Obiteljima je potrebna i emocionalna i logistička pomoć. Od toga da imaju pravo na status osobe s tjelesnim oštećenjem, pravo na tuđu skrb i njegu u iznosu od 600 kuna. Za stanovnike Zagreba i dodatnih 200 kuna od Grada.
I dok se u drugim europskim zemljama, poput Nizozemske i Italije, grade takozvana "sela demencije" u kojima o oboljelima skrbi stručno osoblje, 90 posto oboljelih u Hrvatskoj na isključivoj je brizi članova obitelji. To ne može i ne smije biti slučaj.
Više o ovoj temi možete pogledati u priloženom videoprilogu na vrhu članka.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr