Što se promijenilo od rujna 2015. do rujna 2023. godine? I tada je bilo onih koji su migrante i izbjeglice željeli što dalje od Hrvatske i Europe, ali solidarnost i empatija kod velikog dijela javnosti ipak su bile na zavidnoj razini, a sada se opet sve više diže utvrda straha i predrasuda, koji će kako dolaze izbori, i ovi u Hrvatskoj, ali i oni u Europskoj uniji, a i još nekim zemljama u Uniji, vjerojatno samo jačati i biti sve gori.
No, malo je onih, pogotovo među političarima na kojima leži posebna vrsta odgovornosti, koji će poput talijanskog predsjednika Sergia Mattarelle poručiti: "Oduprite se iskušenju da jašete na strahovima ljudi''.
Gdje smo danas u ''tvrđavi Europi'' i jesmo li zaboravili ljudima biti ljudi? Odgovore je DNEVNIK.hr potražio kod Sare Kekuš, programske voditeljice Centra za mirovne studije (CMS).
Pitanje upravljanja migracijama nije samo pitanje za Hrvatsku, ali gdje smo danas – kakva je situacija s brojem odobrenih azila i mogućnosti pristupa centrima za tražitelje azila, ima li posljedica za odgovorne kad je riječ o brutalnim postupcima policije i tzv. pushbackovima, ali i zašto smo drugačije reagirali na ljude iz Ukrajine koji su kao i brojni drugi migranti morali pobjeći iz svoje zemlje?
Kekuš: Već gotovo osam godina svjedočimo snažnom zaokretu u političkom diskursu o izbjeglištvu i migracijama, a koji su i brojni mediji nekritički preuzeli, što neupitno dalje utječe na javno mnijenje. Na sreću, solidarnih i suosjećajnih građanki i građana još ima, samo što je njihove glasove teže čuti od onih nabijenih mržnjom i prijetnjama.
Od rane 2016. naovamo svjedočimo snažnom antimigrantskom diskursu koji su pokrenuli konzervativni političari i koji od onda vrlo uspješno mijenjaju sliku o migracijama, kako u svojim države, tako i u Europskoj uniji u cjelini. Floskule o vojno sposobnim muškarcima koji predstavljaju prijetnju upravo su oni smislili kako bi među stanovništvom proširili strah i s vremenom potpuno dehumanizirali osobe koje bježe od ratova, sukoba, klimatskih katastrofa, propalih ekonomija i diktatorskih država. Ono što dodatno obeshrabruje je kad vidimo da sve više političara drugih opcija, poput centra i ljevice, šuti ili populistički poteže za istim floskulama.
Kada govorimo o sustavu azila, situacija je danas potpuno drugačija, a opet vrlo slična onoj od prije 20 godina, kad je u Hrvatskoj tek uspostavljen azilni sustav. Broj osoba koje u Hrvatskoj traže zaštitu, u stalnom je porastu - ove godine bilježimo više od 24.000 osoba, dok brojke odobrenih zaštita stagniraju - u posljednjih 20 godina odobreno je tek 1055 međunarodnih zaštita, od toga ove godine tek 15 azila.
Kad vidimo da je među tražiteljima azila najviše Afganistanaca koji bježe od talibana, Rusa i Čečena koji ne žele sudjelovati u Putinovu ratu te Turaka i Kurda koji bježe od Erdoganove diktature, jasno je kako se radi o osobama koje trebaju zaštitu. Međutim, nezakonita protjerivanja, pogotovo osoba iz Afganistana, i dalje su redovita praksa policije.
Ove godine zabilježeno je više od 1700 nezakonitih protjerivanja, a nažalost stvarnih sankcija za odgovorne i počinitelje nema. Podsjetimo, čak i policajci koji su na javno objavljenoj snimci u obrnutim policijskim odorama palicama mlatili izbjeglice i druge migrante udaljeni su iz službe na tri mjeseca da bi potom bili vraćeni na ista radna mjesta. Rezultati istraga javnosti ostaju nepoznati.
Kada govorimo o prihvatu izbjeglica iz Ukrajine, ne možemo ignorirati činjenicu da se lokalno stanovništvo, kako kod nas, tako i diljem Europe, u njima prepoznalo - taj rat nam je blizu, a oni tako slični nama. Solidarnost koja se javila prema Ukrajincima divna je i dobrodošla, tu istu solidarnost trebamo vidjeti i prema drugim izbjeglicama.
Međutim, razlika u postupanju prema Ukrajincima i, primjerice, Afganistancima, jasno govori i o rasizmu u Europi, ponajprije onom političkom i institucionalnom - jer se mehanizam privremene zaštite, pokrenut za Ukrajince, već desetljećima odbija pokrenuti za osobe drugih boja kože i religija, koji bježe od sukoba, ratova i intervencija u kojima Europa nije bila isključivo u ulozi promatrača.
S obzirom na to da je riječ migrant postala zamalo pa pogrdna riječ, a i gotovo u pravilu se spominje ilegalne migrante, bilo bi dobro ponovno pojasniti neke pojmove. Primjerice, zašto ne postoje ilegalni migranti, tko su izbjeglice, a tko tražitelji azila, što je uopće azil, što supsidijarna zaštita, a što readmisija i kako se razlikuje od pushbacka, što u novim uvjetima znači kontrola granica?
Kekuš: Pravno je i činjenično krivo bilo koju osobu nazvati nezakonitom ili ilegalnom jer takvi mogu biti samo njezini postupci, osoba ne može biti nezakonita ili ilegalna. Dodatno, označavanje migracija kao nezakonitih vrlo je tendenciozna i privilegirana zapadnjačka perspektiva. Naime, kao građani EU-a i Schengena ne samo da se možemo slobodno kretati unutar EU-a, već ćemo, u pravilu, bez problema ishoditi i vize za većinu svjetskih država. Kad pogledamo osobe koje danas migriraju, one uglavnom dolaze iz zemalja u kojima rijetko mogu pribaviti valjane putne isprave i vize.
Dovoljno je pogledati Global passport power rank i vidjeti koja putovnica zapravo kuda može putovati. Pravno i humano bi točnije bilo govoriti o iregularnim migracijama i osobama koje nemaju reguliran status. Korištenje ispravne terminologije iznimno je važno.
Migranti su dakle sve osobe koje migriraju, taj nadpojam obuhvaća i izbjeglice i migrantske radnike i sve druge osobe koje dugoročno sele van uobičajenog mjesta, regije ili države porijekla.
Osobe koje traže zaštitu u RH (najčešće smještene u Prihvatilištu Porin u Zagrebu te u Prihvatilištu u Kutini nakon što izraze namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) nazivaju se tražiteljima međunarodne zaštite ili tražiteljima azila. Pravo na azil zajamčeno je hrvatskim Ustavom i Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, kao i međunarodnim i europskim pravom, a odnosi se na osobe koje su svoje uobičajeno boravište morale napustiti zbog osnovanog straha od proganjanja zbog vlastite rase, vjere, državljanstva/nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini i/ili političkog mišljenja.
Osobe kojima je odobren azil, odnosno izbjeglički status, u Hrvatskoj se nazivaju azilantima radi pravne distinkcije od izbjeglica s ovih prostora 1990-ih. Međunarodna zaštita osim azila podrazumijeva i supsidijarnu zaštitu, u slučajevima u kojima osoba ne ispunjava uvjete za odobrenje azila, a postoje opravdani razlozi da će po povratku u zemlju podrijetla biti izložena trpljenju ozbiljne nepravde.
Svakoj osobi koja se nađe na teritoriju RH, bez obzira je li granicu prešla neregularno, pristup azilu mora biti omogućen, a osoba koja zatraži azil ne smije biti protjerana s teritorija RH do okončanja procedure. Nezakonita protjerivanja ili pushbackovi događaju se kada policija na nezakonit način protjeruje osobe iz Hrvatske, najčešće preko zelene granice, mimo zakonski predviđene procedure, uskraćujući pristup azilu i kršeći načelo zabrane vraćanja (koje svim državama zabranjuje protjerivanje ili vraćanje osobe na teritorij gdje bi joj život ili sloboda bili ugroženi).
Readmisije se temelje na bilateralnim sporazumima o readmisiji sa susjednim državama, a za cilj imaju osigurati vraćanje osobe koja ne ispunjava uvjete za ulazak i boravak u RH, a koja je s teritorija te susjedne države ušla u RH. Pritom je važno istaknuti kako osoba koja je izrazila namjeru za traženje azila u RH ne smije biti vraćena readmisijom jer je to kršenje prava na azil.
Pakt o migracijama i azilu jasno ocrtava smjer u kojem se EU kreće po pitanju migracija. On je, nažalost, višestruko negativan - i za lokalno stanovništvo i za novopridošle osobe. Pojačava odgovornost zemalja na vanjskih granicama, poput Hrvatske, koje su prve zemlje ulaska, te na njihovim granicama predviđa hotspotove, dok istovremeno ljudska prava izmješta u sivu zonu ubrzanim graničnim procedurama, detencijom te fokusom na vraćanje osoba u susjedne ili treće zemlje.
Zašto vlast i političari odbijaju surađivati s lokalnom zajednicom, a ni mediji nisu često od pomoći? Ljudi se boje - i migranti i mještani, kolaju brojne dezinformacije, infrastrukture nema, a kad je i ima ili je se planira onda je to na periferiji. Izostaje kontinuirana podrška i integracija, koja treba biti dvosmjerna. Zašto je toliki naglasak na strahu i paranoji, širenju netrpeljivosti, umjesto na suradnji i mogućnostima - i za ljude koji traže put u bolji život i za ljude koji već žive u Hrvatskoj? Jer kao i ostatak EU-a i RH ima problema s gubitkom stanovništva i radne snage, pri čemu je važno ljude gledati u cjelini – kao ljude s pravom na dostojanstven život, a ne samo kao neko novo roblje.
Kekuš: Jedini odgovor koji se logički nameće, prateći godinama hrvatske politike i prakse u području migracija, jest nedostatak političke volje i nesposobnost vladajućih da promišljaju dugoročno i održivo te da djeluju u interesu svih stanovnika.
Upravljanje migracijama tema je koja bi se solidarnom i pravednom raspodjelom odgovornosti trebala rješavati na području čitave EU. Niti jedna država, a kamoli lokalna zajednica, ne može se sama nositi s takvom odgovornosti. Vlasti svoje namjere trebaju transparentno i pravovremeno komunicirati javnosti i voditi dijalog u lokalnim zajednicama. Hrvatska trenutno bespogovorno sluša svaku naredbu koja dolazi iz EU, nauštrb lokalnog stanovništva i izbjeglica i drugih migranata.
Umjesto širenja neutemeljene panike, političari bi trebali komunicirati činjenice, što im očito nije u interesu. Isto kao što naši ljudi odlaze van, u potrazi za boljim uvjetima i sigurnom egzistencijom, zbog korupcije, dolaze i nama ljudi iz drugih krajeva svijeta. Ljudi koji nam trenutno grade stanove, obnavljaju bolnice i škole, kuhaju i dostavljaju ručkove, voze taksije, čiste i opremaju supermarkete.
Susreću se s prekarnim ugovorima, neisplatom plaća, neadekvatnim životnim uvjetima i drugim vrstama iskorištavanja. Trebamo se fokusirati na solidarnost u društvu i poboljšanje radnih uvjeta za sve. Zalaganjem za radnička prava stranih radnika, automatski poboljšavamo i uvjete domaćih radnika jer ne dopuštamo da ih poslodavci iskorištavaju, već se borimo za dostojanstven život i budućnost svih.
O čemu govorimo kada govorimo o novom migrantskom valu, a uvijek se spominje neki novi, te upravljanju migracijama i koliko smo uopće svjesni da će u budućnosti biti sve veći broj novih izbjeglica o kojima, iako mnogi već bježe posredno i neposredno i zbog tog razloga, malo razmišljamo – ekoloških migranata, klimatskih izbjeglica?
Kekuš: Migracije postoje koliko i ljudi (i ostale vrste, uostalom) na planetu - uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. U tom kontekstu, nikakvi pravni i politički okviri, niti zidane i žičane ograde, neće zaustaviti ljude koji traže utočište i egzistenciju, osim da pritom teško prekrše njihova temeljna prava. Izbjegličko pravo formirano je nedugo nakon Drugog svjetskog rata i iz današnje je perspektive zastarjelo, vrlo usko u svom shvaćanju izbjeglica i ne može odgovoriti na suvremene izazove.
Primjerice, UN priznaje klimatske izbjeglice, dok ih s druge strane međunarodno pravo još uvijek ne tretira kao izbjeglice, iako se radi o ljudima koji bježe zbog posljedica klimatskih promjena kao što su poplave, požari, suše te društveni kolaps izazvan nedostatkom resursa i egzistencijalnom nesigurnošću.
Dakle, potrebno je političke napore usmjeriti u pronalaženje održivih načina za reguliranje statusa osoba koje su već ovdje, osiguranje sigurnih i regularnih puteva za osobe koje migriraju te rasterećenje sustava azila.
Većina građana je iskusila kako je to biti stranac u nekoj državi, bilo da smo se privremeno ili stalno iselili ili otišli na putovanje. Ne treba se bojati stranaca, treba se bojati manjka interesa za upoznavanje novih ljudi i kultura i veličanja samo vlastite. Različitosti nas obogaćuju kao zajednicu i društvo jer kroz različitost rastemo i učimo jedni o drugima, a time i razvijamo svoju ljudskost i solidarnost.