Hrvatski jezik obiluje stranim riječima, a često nismo ni svjesni toga koliko ih zapravo ima. Jezično posuđivanje sasvim je uobičajena pojava; kao što su se preuzimali običaji, stvari i sl. u kontaktu s drugim narodima, oduvijek su se preuzimale, odnosno posuđivale i strane riječi.
Hrvatski je tijekom svoje povijesti bio pod utjecajem raznih jezika, počevši od latinskoga, preko turskoga, mađarskoga, njemačkoga i talijanskoga, pa sve do danas najpopularnijeg engleskoga.
Shopping ili šoping?
Kako se piše – shopping ili šoping, insider ili insajder, manager ili menadžer? Zašto u nekim slučajevima pišemo u originalu, a nekad po Vuku?
Na ta pitanja nemoguće je dati odgovor koji će vrijediti uvijek i za sve primjere. Ovisi o tome kada je riječ posuđena, koliko je uobičajena, imamo li odgovarajuću hrvatsku zamjenu, pa čak i kakav je naš subjektivni sud, odnosno kako riječ izgleda ili zvuči. U načelu bi se strane riječi trebale zamijeniti istovrijednom domaćom kad god je to moguće, a ako već preuzimamo stranu riječ, onda bismo nove riječi od nje trebali izvoditi po pravilima hrvatskoga jezika. Ipak, u praksi to baš i nije slučaj.
Shopping i šoping češće ćemo vidjeti napisano nego kupovina. Isto tako, make-up je toliko popularan da smo gotovo i zaboravili da se na hrvatskom kaže šminka. Navikli smo pisati stres s jednim s (iako je u engleskom stress), ali fitness češće pišemo u izvornom obliku. Rock će uvijek biti rock, a dilema je hoćemo li pisati rocker ili rocker, rockerski ili rokerski. Bez ikakva razmišljanja napisat ćemo pidžama ili džungla jer smo tako navikli, jer ne razmišljamo o tome odakle je riječ potekla. Iako nisu izvorno engleske riječi, već ih je i engleski preuzeo, nećemo napisati ni pajama ni jungle.
Teško je odrediti granicu jer ne postoji konkretan trenutak u kojem stranu riječ počinjemo doživljavati kao domaću. Jednostavno s vremenom neke riječi prestanemo doživljavati kao strane, pa ih onda i počnemo bilježiti onako kako bismo i svaku drugu hrvatsku riječ.
Kakav je to "light" motiv?
Od posuđivanja riječi ne možemo pobjeći. No, kao i u svemu, treba imati mjeru. Navest ću samo dva primjera koja su me, moram priznati, pomalo užasnula.
Nedavno sam vidjela napisano Maximir i nisam se mogla načuditi toj potrebi da hrvatsku riječ, poznati naziv kvarta i stadiona, pokušamo "poengleziti" ili što već. Često se piše i ixica, fax, no to bismo čak mogli prihvatiti u neformalnoj komunikaciji. Ni fixni telefon nije baš lijepa opcija, ali mijenjanje Maksimira u Maximir doista prelazi svaku granicu.
Drugi je primjer light motiv, koji, nažalost, iskače s mnogih internetskih stranica ukucate li tu riječ u tražilicu. Ovdje se radi o nepoznavanju jezika iz kojeg je pojam došao u hrvatski. Zbog toliko raširenoga engleskog valjda se automatski misli da je tu u pitanju engleska riječ light, no znamo li značenje pojma lajtmotiv, jasno nam je da se ne radi o čemu laganom ili svijetlom. Naime, lajtmotiv je osnovni motiv koji se provlači kroz umjetničko djelo, a u prenesenom značenju i misao vodilja. Riječ je izvorno njemačka (Leitmotiv), a u njoj je sadržan glagol leiten, koji znači 'voditi'. Tako već ima smisla, zar ne?