Komentatorica, urednica vanjske politike i reporterka Nove TV, Ivana Petrović, jedna je od najpoznatijih i najiskusnijih novinarki na hrvatskoj medijskoj sceni. Njezin novinarski put traje već više od 30 godina, a na njemu je izvještavala s najvažnijih hrvatskih i svjetskih događanja te je intervjuirala brojne poznate hrvatske i strane političare. Koautorica je knjige koja je nedavno dobila i drugo, dopunjeno izdanje – "Diplomatski pečat – sasvim osobno" – a dobitnica je i mnogih strukovnih nagrada. Trenutno je nominirana za medijsku nagradu Zlatni studio, a kako je podržati, saznajte ovdje.
U razgovoru s Ivanom donosimo njezina zanimljiva razmišljanja o politici, aktualnim temama, ali i njezinom karijernom putu i događajima koji su ga obilježili.
Što ste, tijekom duge karijere, naučili o ljudima, o politici, o ljudima u politici?
Politika je, već ima dugo, prestala biti ono što je u korijenu njezina naziva - prestala je biti disciplina koja brine o svim poslovima u ''polisu'', tražeći najbolja rješenja za ljude. Politiku uglavnom kreiraju, svugdje u svijetu, interesni i financijski lobiji, a političari su zapravo njihovi birokrati. To je moj dojam, iz ne tako malog i kratkog iskustva gledanja mnogih procesa i događanja izbliza. Političari "staroga kova", odnosno oni karijerni - da ih tako nazovem - više gotovo da ne postoje. Zapadni svijet generalno je u krizi lidera. Jer u srži politike je ideja, a ne ideologija i svatko tko tvrdi suprotno je u krivu. Gola ideologija bez ideje uvijek odvede u krivom smjeru. Ne vidim u svijetu mnogo, a u nas gotovo uopće, političara koji su etički dorasli tom fascinantnom pozivu koji odlučuje o sudbini naroda, o svjetskom miru o međunarodnim odnosima, da su sposobni pomiriti načela često suprotna njihovim osobnim uvjerenjima. Stoga bih svima preporučila da čitaju Maxa Webera, klasika sociologije koji je u svom slavnom predavanju, pretočenom u knjigu, analizirao modernu politiku, ustvrdivši da se ona pretvorila u unosnu kompaniju kojom upravljaju stranački bossovi, naglašavajući da su profesionalni političar i demagog vodeći tipovi političara na Zapadu i da u biti nisu ništa drugo nego lovci na položaje.
Komentirati, izvještavati ili pisati knjigu – u svemu ste na "domaćem terenu", što je za vas trenutno veći izazov?
Komentirati bez dvojbe. Komentar je najteža novinarska disciplina i status komentatora u svakoj redakciji pripada novinarima od karijere. Komentar je uvijek izazovan jer u njemu sublimirate svoje znanje i institucionalno sjećanje. Komentar je slobodan stav utemeljen na činjenicama, ne može ga se osporavati i to bi naši političari trebali naučiti. "Činjenice su svetinja, a komentar je slobodan".
Kada biste morali izdvojiti tri događaja koja su obilježila vašu karijeru, koja bi to bila?
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju mi je bio posebno radostan dan jer mi, malobrojni novinari koji smo proces pratili, znamo koji je to bio "krvav hod po jajima", prepreka na prepreku. U tom, ali i svakom drugom smislu, oslobađajuća presuda u Haaškom predmetu Oluja mi je bio posebno radostan dan. Dan velike sreće u Hrvatskoj, ali i dan moje velike profesionalne satisfakcije. Mnogo događanja je na mene profesionalno utjecalo, od vatikanskih konklava, izbora diljem svijeta, terorističkih napada, svega je bilo…
Kada biste morali izdvojiti tri najznačajnija događaja 2023., koja će možda determinirati smjer u kojem svijet ide u 2024., koja bi to bila i zašto?
Definitivno eskalacija rata Ukrajini za kojeg ne znamo do kad će trajati, sukob Izraela i terorističke organizacije Hamas koji bi mogao dodatno poljuljati ionako slabašnu sigurnosnu arhitekturu zapadnoga svijeta, pri čemu dominantno mislim na Europu koja ubija vlastiti identitet. EU čelnici pak vuku očajničke poteze jer svoje strateške greške iz prošlosti, odnosno vremena kad je trebalo djelovati, sada pokušavaju nadomjestiti strateškim zakrpama, zaboravljajući da je Europa genius loci kulture zapadnoga svijeta, ali i tlo na kojem su se događali najkrvaviji zločini u povijesti, čiji duhovi nikad nisu satrti već samo zgurani pod tepih i za svake krize samo izlaze na površinu. Inače svijet postaje sve multipolarniji. Sve moćnije postaju zemlje koje u nekadašnjoj podjeli svijeta nismo ni primjećivali, savezništva koja su bila nezamisliva, sad su zamisliva. Sve to nisu dobri znakovi vremena u kojem živimo. U događanje koje je obilježilo 2023 bi svakako uvrstila i izbore u Turskoj.
Čeka nas superizborna godina, što od nje očekujete?
Da svi koji pretendiraju doći u Sabor više čitaju Maxa Webera.
Što trenutačno u javnosti prolazi ispod radara, a mislite da bi se o tome trebalo govoriti?
Vjerovali ili ne, poticaji u poljoprivredi. To je područje u kojem se valja ozbiljan kriminal. Stvorila se jedna cijela šuteća kasta nelegalno obogaćenih ljudi koji primaju poticaje za nešto čime se ne bave ili za zemlju koju ne obrađuju, a nije rijetko da se poticaji uzimaju i na zemlju koja je u tuđem vlasništvu a vlasnik o tome nema pojma.
Imate li neku naviku koju njegujete profesionalno koja vam omogućuje da budete uspješniji u poslu?
Navika koju sam izgradila je da na posao uvijek dolazim dobre volje. Meni se to čini kao dobra formula za poticanje uspješnosti.
Koje su to male stvari koje vas čine sretnom? Kako se opuštate?
Volim kuhati, to je poznato. Dok kuham potpuno se isključim od svega. Volim dobru knjigu, izložbu i umjetnost općenito. Umjetnost nadahnjuje i jedina je kategorija ljepote i vječnosti. Sve drugo je prolazno.
Uvijek s ljubavlju spominjete rodnu Korčulu, koje su vam prve asocijacije na rodni otok? Možete li zamisliti trajni povratak i ispunjen život tamo?
Djetinjstvo, moja roditeljska kuća, mama, kavica sa prijateljicama iz djetinjstva, grad koji svojom ljepotom uvijek i iznova fascinira. Mogu se zamisliti, kako ne. Kad otiđem u mirovinu, veći dio godine ću biti u Korčuli. Svi mi imamo sredinu u koju smo prirodno ucijepljeni, bez obzira koliko smo vremena proveli van nje. Za mene je to moj grad i moj otok.
Što od glazbe trenutno volite poslušati, koju knjigu čitate?
Volim sve od klasike, do popa i rocka, no da me pitate za ove današnje bendove, pojma nemam tko su. Meni je sve stalo na Stonesima, Queenovcima, Davidu Bowieu, Mikeu Oldfieldu. Baš sam sinoć opet slušala Oldfieldov Tubular Bells, album koji je izašao kad sam bila klinka, a kojeg sam otkrila kao studentica. Trenutačno čitam memoarske zapise nadbiskupa Georga Gansweina, Samo istina.
Vrijeme je blagdana, lijepih želja i poruka, koje bi bile vaše?
Svima nam želim mira i zdravlja! Bez toga ništa drugo nije ostvarivo.