Papa Franjo je rođen kao Jorge Mario Bergoglio, prvi je papa isusovac i prvi papa iz Argentine, kao i prvi papa neeuropljanin nakon 1272. godine. Vjernici ga obožavaju, a kako to obožavanje zvuči iz prve ruke imamo vam priliku predstaviti putem pisma čitateljice koje je stiglo u našu redakciju. Pismo o papi Franji prenosimo u cijelosti.
Pročitajte i ovo
'Poštovani, zovem se Marta, živim u Zagrebu. Redovno čitam portal Dnevnik.hr i vidim da na njemu često pišete o papi Franji. Na vašem portalu sam uživo pratila i njegov dolazak u Sarajevo i bilo je stvarno sve super. Pišem vam ovo pismo baš kako bih vam zahvalila što tako redovno izvještavate o njemu. U nedjelju će se napuniti tri godine otkako je papa Franjo na čelu katoličke crkve i moram priznati, dok on nije došao, ni crkva ni vjera me nisu tako jako privlačili. I tu počinje moja priča.
Odgajana sam u obitelji koja nije išla u crkvu. Tek u srednjoj školi, u ratnim godinama, kad je uveden vjeronauk, zainteresirala sam se za vjeru i krenula u crkvu. Iako me vjera oduvijek pomalo privlačila, tada me je od nje odbila činjenica kako je ono što sam čitala o svecima poput Franje Asiškog i Tome Akvinskog potpuno u suprotnosti s načinom na koji živi i propovijeda naše svećenstvo. I dok su ova dva sveca propagirala skromnost i pobožnost, poniznost prije svega, naši svećenici se voze u najnovijim markama automobila, stalno od vjernika traže novac i nikako mi nisu povezani s onim što, po mojem mišljenju, trebaju biti.
I moram priznati da me sve to jako udaljilo od crkve kao organizacije. Ali, na žalost, i od vjere, koju jednostavno nisam mogla razumjeti sama iako mi je bila neophodna za funkcioniranje u svakodnevici ispunjenoj stresom, podmetanjem od ljudi s kojima živiš i radiš, pa na kraju krajeva i prepunoj vlastitih duhova iz prošlosti nastalih iz frustracija i negativističkog pristupa životu.
Međutim, baš kad sam bila na rubu snaga, kad sam očajnički tražila duhovnu pomoć u cijelom ovom kaosu materijalnog i sebičnog ljudskog postojanja prožetog egocentričnošću i kvaziinteligencijom ljudi kojima smo većinom okruženi, pojavio se on – papa Franjo. I promijenio mi je život. Točnije, spasio mi je život (ali o tome ne bih sad željela govoriti jer to želim ostaviti iza sebe).
Pokazao mi je da nisam luda. Da sam samo jedno obično, po ničem posebno ljudsko biće koje se zaplelo u mrežu materijalnog postojanja, svjetovne igre moći, daleko od poniznosti i skromnosti te da ću ‘ozdraviti’ kad sve to jednostavno odbacim i posvetim se služenju drugima koliko god to mogu. Preko noći me je ozdravio upravo on - papa koji je jasno svima poručio da želi siromašnu crkvu; papa koji se zalaže za siromašne, bolesne, ugnjetavane; papa koji je većini u Vatikanu vjerojatno postao prijetnja jer svojom skromnošću dovodi u pitanje njihove povlastice i luksuz u kojem žive; ponizan, jednostavan, skroman…
Ovaj papa mi je napokon pojasnio što znači u cijeloj njezinoj vrijednosti izreka ‘tko tebe kamenom, ti njega kruhom’ i zašto je za mene zaista najbolje da to učinim upravo tako. Ovaj papa me je razuvjerio u mržnju i sebičnost jer one štete samo meni. Papa Franjo me iz dana u dan nadahnjuje da pomažem drugima, da shvaćam njihove nevolje, da ih ne osuđujem. A kad mi je najteže, shvatim da me je opet zahvatila mreža negativnosti koju jednostavno trebam odbaciti i prepustiti se skromnosti i poniznosti.
Nemam dovoljno riječi kojima bih opisala ljubav i poštovanje koje osjećam prema ovom čovjeku. I kao da smo se njegovim dolaskom na čelo Crkve vratili u 13. stoljeće kad je Franjo Asiški doživio viđenje u kojem mu je Krist rekao: ‘Franjo, idi i obnovi moju Crkvu’. I tada je društvo bilo prepuno ekonomskih razlika, i tada su mnogi Franju smatrali čudakom. Baš kao što je to slučaj i s našim Franjom, u ovom slučaju papom. Ovaj čovjek je to u pravom smislu riječi. Jer malo je pravih ljudskih bića u današnje doba na planeti. Svi samo gledaju svoj interes, utrkuju se za moći koja im donosi slavu i novac, žive obijesno i konzumiraju sve što im se nudi, a svoju djecu odgajaju na isti način. I, da, većina njih redovno ide u crkvu i sluša što im svećenici poručuju s oltara. A mnogi od njih poručuju stvari koje su potpuna suprotnost od onoga što govori papa Franjo. Ovom prekrasnom čovjeku, najtoplijem ljudskom biću koje sam imala priliku u životu doživjeti, želim da na čelu Crkve bude što više godina, da pokuša što više stvari promijeniti nabolje jer je svijetu potrebna njegova toplina i poniznost, skromnost prije svega.
Nadam se da će se u Crkvi zaista neke stvari promijeniti, da će svećenici postati skromniji jer upravo oni poput pastira vode pripadnike svoje župe po duhovnim sferama života i bilo bi super kad bi svojim primjerom što više ukazivali na poniznost i skromnost. Kao što roditelj dijete oblikuje svojim primjerom, tako bi i župnici trebali svojim primjerom odgajati pripadnike svoje župe. Vjerojatno bih tada i ja opet krenula u crkvu. Ovako mi ne preostaje drugo već upijati mudrost i energiju izravno od pape iz Vatikana, moliti se što više za njegovo zdravlje, kao i za mogućnost da jednog dana njegove riječi i djela postanu nit vodilja što većeg broja ljudi na ovom napaćenom planetu. Hvala na pažnji. Vaša čitateljica.'
