Djeca u ratu (Foto: AFP)
Djeca u ratu (Foto: AFP)

Iako im se prijetilo, tjeralo ih se da pljuju na križ i da se preobrate na islam, nekolicina iračkih kršćana čudom je preživjela više od dvije godine pod vladavinom Islamske države.


Kad su džihadisti u kolovozu 2014. osvojili Ninivsku ravnicu u sjevernom Iraku, pa natjerali tamošnje kršćane da se preobrate, plate porez, nauste taj kraj ili će u suprotnom biti smaknuti, oko 120 tisuća njih je pobjeglo.

Danas, kad su iračke snage oslobodile većinu tih područja u okolici Mosula, u javnost izlaze priče onih koji nisu imali šanse za bijeg.

Ismail Matti imao je 14 godina kad su militanti Islamske države (IS) osvojili njegov grad Bartallu koji se nalazi istočno od Mosula. Čekao je rođake koji su već pobjegli da se vrate po njega i njegovu bolesnu majku, no oni nisu stigli, piše AFP.

Pokušali su pobjeći taxijima, no IS ih je dva put vratio, te su završili u zatvoru u Mosulu.

"U ćeliji do naše bili su stisnuti šijiti. Odveli su jednog, upucali ga u glavu i dovukli njegovo tijelo ispred nas", prepričava Ismail.

"Mojoj majci su rekli da će se i meni to dogoditi ako se ne preobratim, pa smo se preobratili", govori Ismail u crkvenom skloništu u Erbilu, kurdskoj prijestolnici u Iraku.

Ismail i njegova majka vratili su se u Bartallu da bi potom bili poslani u selo Shurikhan na zapadnim rubovima Mosula.

"Svi naši susjedi bili su iz Daesha", rekao je Ismail koristeći arapski naziv za IS.

"Dolazili su provjeravati držimo li se šerijatskog zakona", istaknuo je, te dodao kako bi nekad dobio udarce bičem "ako bi saznali da nije bio u džamiji i molio se".

Istu sudbinu proživljavali su u idućem privremenom domu u Bazwayi, istočno od Mosula.

Nekad bi dobivali hranu od prijateljski nastrojenih susjeda, no majka Jandar Nasi nije nikad napuštala dom.

"Ovaj dječak je najljepši poklon ikada''

Jandar, koja boluje od kroničnih migrena, sjedeći u skloništu u Erbilu nije htjela podijeliti svoju priču.

Njezin mračan pogled nekad bi se iznenada promijenio u širok osmijeh pun ljubavi, usmjeren prema sinu koji je prepričavao njihovo iskustvo pod terorom IS-a.

"Ovaj dječak je najljepši poklon ikada. On i Bog i Marija su nas spasili od smrti. Uvijek ćemo biti zajedno", rekla je Jandar.

Nakon što su vozila IS-a ušla u njihov grad Qaraqosh, nekad najveći irački kršćanski grad, Zarifa Bakoos Daddo ostala je tamo sa svojim 90-godišnjim bolesnim suprugom.

"U srijedu mu se stanje pogoršalo i odveli smo ga u bolnicu. U četvrtak je bio mrtav", govori Zarifa, 77-godišnjakinja kvrgavih ruku i trulih zubiju.

Ona je pod okupacijom IS-a u svojoj kući sa prijateljicom Badriyom živjela više od dvije godine.

"Cijelo to vrijeme ostala sam s Badriyom. Nismo vidjeli nikoga od naših ljudi, samo one ljude", prepričava Zarifa svoje iskustvo.

"Nekad bi nam donijeli hranu, te bi ju ostavili na vratima", kazala je.

"Stariji muškarci bi nam rekli da se ne brinemo, da smo im kao sestre, no oni mlađi su bili problematični", naglašava Zarifa.

Nju i njezinu prijateljicu su džihadisti odveli u zatvor u Mosulu gdje su ih držali s razvedenim ženama i udovicama, no kasnije su vraćene u svoj dom u Qaraqoshu.

"Jedan dan je jedan od militanata došao tražiti novac i zlato. Zabio je svoju pušku u moja rebra i rekao mi kako im moram to dati", svjedoči Zarifa.

"Rekao mi je da pljunem na sliku Djevice Marije i na križ. Odbila sam, ali me onda natjerao na to. Cijelo to vrijeme u svom srcu sam govorila Gospodinu kako ne stojim iza toga što sam napravila", ističe Zarifa.

"Znam da me Bog čuo zato što je džihadist pokušao spaliti sliku, ali mu upaljač nije radio", govori Zarifa, a njezinu izjavu popratio je smijeh njezine obitelji u domu u Erbilu.

''Cijelo to vrijeme molila sam se za moje ljude''

Kad su prošlog mjeseca iračke snage pokrenule ofenzivu na Qaraqosh, Zarifa i Badriya ostale su zatočene u svom domu bez hrane. Snage sigurnosti pronašle su ih nekoliko dana nakon oslobađanja grada.

"Cijelo to vrijeme molila sam se za moje ljude, za narod, a i za pripadnike Daesha, da im Bog otvori srca", rekla je.

Nepismena udovica, čiji je materinji jezik sirijski dijalekt, ističe kako joj je ponovni susret s obitelji već obrisao sve patnje.

"Moj arapski se poboljšao uz džihadiste, pa je barem nešto dobrog izašlo iz toga, hvala Bogu", zaključuje Zarifa. (Hina)