Otkako je Brexit postao realnost, spominje se famozni Članak 50. koji se nikada nije koristio i koji je vrlo štur jer nitko nikada nije vjerovao da bi neka zemlja članica mogla odabrati napuštanje Europske unije.
Pročitajte i ovo
Pa, što je onda članak 50?
Članak 50. dio je Lisabonskog ugovora koji je na snagu stupio krajem 2009. godine, a koji je zapravo revidirao dotadašnji Ugovor o Europskoj uniji, a sve s ciljem da Europska unija postane više demokratska, transparentnija i učinkovitija.
Toliko spominjani Članak 50. temelji se na 5 točaka koje bi trebale definirati izlazak neke zemlje iz Unije. Te točke su sljedeće:
1. Svaka zemlja članica može se odlučiti povući iz Unije u skladu sa vlastitim ustavnim zahtjevima.
2. Zemlja članica koja se odluči povući mora o svojoj namjeri obavijestiti Europsko vijeće. U svjetlu smjernica koje daje Europsko vijeće, Unija će pregovarati i zaključiti ugovor s tom zemljom stvarajući uvjete njenog povlačenju uzimajući pritom u obzir okvir za njene buduće odnose s Europskom unijom. Taj ugovor se donosi u skladu s Člankom 218(3) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. On će u ime Europske unije biti zaključen od strane Vijeća koje će djelovati kao kvalificirana većina nakon što dobije pristanak Europskog parlamenta.
3. Ugovori će se prestati odnositi na dotičnu zemlju članicu s datumom stupanja na snagu ugovora o povlačenju ili, ako do toga ne dođe, dvije godine nakon obavijesti iz stavka 2., osim ako Europsko vijeće, u dogovoru s dotičnom zemljom, jednoglasno ne odluči produžiti taj period.
4. Za potrebe stavaka 2. i 3. član Europskog vijeća ili Vijeća koji predstavlja zemlju koja se povlači, neće sudjelovati u raspravama Europskog vijeća ili Vijeća niti u odlukama koje ga se tiču.
Kvalificirana većina bit će definirana u skladu s Člankom 238(3)(b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
5. Ako zemlja koja se povukla iz Unije zatraži ponovno pridruživanje, njen zahtjev bit će podvrgnut proceduri iz Članka 49.
Dvije ili deset godina?
Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo izaći, pitanje je kad će se to doista dogoditi jer sve ostale zemlje članice moraju odobriti taj izlazak. Jednom kad Ujedinjeno Kraljevstvo aktivira članak 50. ona više 'neće sudjelovati u raspravama Europskog vijeća niti u bilo kojim odlukama koje ga se tiču'. Nakon aktivacije ovog članka nema povratka na staro, osim ako ne bude postojao konsenzus svih zemalja članica.
Iako bi prema nekim pravilima to pregovaranje o izlasku trebalo biti gotovo za dvije godine, mnogi vjeruju da će to trajati puno dulje, možda čak i 10 godina. 'Prema ugovoru imate dvije godine da donesete ugovor o razvodu. Ali donošenje okvira za daljnje odnose s Europskom unijom je nešto sasvim drugo', kaže vodeći profesor prava Europske unije Michael Dougan.
Primjerice, Švicarci su prvi okvir o odnosima s EU potpisali još 1972. godine i još uvijek pregovaraju. Potpisali su više od 100 bilateralnih ugovora, kako naiđu na koji problem, no sve je to daleko od sveobuhvatnog okvira međusobnih odnosa.
Europa poručuje: 'Akivirajte članak 50!'
David Cameron odbio je aktivirati članak 50. te je podnio ostavku ali će ostati na dužnosti tri mjeseca dok njegova vladajuća konzervativna stranka ne izabere novog čelnika. Europa jednoglasno poručuje Ujedinjenom Kraljevstvu kako neće pristati ni kakve igre mačke i miša te da što prije aktivira spomenuti članak i tako započne svoj izlazak iz Unije.
Iz Njemačke stiže poruka da neće biti nikakvih neformalnih pregovora, odnosno da se nikakvi razgovori neće voditi dok se ne aktivira članak 50. Slične poruke stižu iz Francuske čiji je ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault poručio Britancima da moraju odlučiti tko će ih zastupati na pregovorima s Europskom unijom kako bi razgovori mogli početi. On im poručuje i da ne računaju na pristup jedinstvenom tržištu kakav ima Švicarska. 'Neke zemlje imaju pristup tržištu bez slobodnog protoka. To je slučaj sa Švicarskom. Nije automatski. Još ima mnogo tema o kojima treba raspraviti. Mislim da kao prvo moramo saznati što točno Britanci žele', rekao je Ayrault.
