'Naivno vjerujemo da naša djeca neće biti u našim problemima'

Pročitajte i ovo Gemma Jones: 'Mlade glumce iz serijala o 'Harryju Potteru' sada čeka šok' Intervju s našom glumačkom divom Mira Furlan: Mi glumci smo slobodni, ali zato nestabilni

Čovjek da bi shvatio svijet u kojem živi, mora imati jednu širinu kako bi upoznao sve elemente. Da na primjer shvati da to što određene žene ulicom hodaju prekrivenog lica, da je to jedan oblik slobode, koji posjeduju i ove druge što hodaju u svojim modnim uniformama. Zijah Sokolović Nekrunisani kralj monodrame na ovim prostorima, Zijah Sokolović zaigrao je glavnu mušku ulogu u filmu 'Jasmina', redatelja Nedžada Begovića priči o osmomjesečnoj djevojčici koju je baka iz ratom pogođenog Sarajeva dovela u malo dalmatinsko mjesto gdje stjecajem okolnosti i jedna i druga dolaze u kontakt sa Stipom, lokalnim pijancem s potpuno uništenim životom.

Gužva pred kinom je bila već na jutarnjoj projekciji filma, a razlog tomu svakako nije bilo prvo sunčano jutro nakon dva tmurna i hladna dana. Filmska ekipa je posebno bila zadovoljna reakcijom i nakon večernje svečane projekcije. Zijah Sokolović je pored silnih obveza uspio pronaći 'rupu' u rasporedu i doći u Sarajevo, gdje je bio iznimno dobro raspoložen i tijekom davanja intervjua za Dnevnik.hr.

U vašoj karijeri rad s djecom i rad za djecu, odnosno umjetnost za djecu se nalazi na posebnom mjestu. Je li to bio presudni trenutak i za pristajanje na ulogu Stipe u filmu 'Jasmina' koji se ove godine nalazi u natjecateljskom programu Sarajevo Film Festivala?

Zijah Sokolović: Za ovaj film sigurno jednim dijelom jeste, zato jer je dijete nešto što kreće u život i počinje živjeti putem koji smo mi već živjeli na jedan način, bio on sličan, ili različit. To je pokušaj da se s djecom, ili preko djece, što nije zloupotreba, kroz umjetnost progovori na način koji je najbolji za opis vremena u kojem mi jesmo i vremenu u kojem naša djeca počinju.

Mi smo duboko sretni i uvjereni da naša djeca neće doživjeti neke oblike života koje mi jesmo, a mi danas ništa ne činimo da se to njima u životu ne dogodi. Samo imamo taj jedan romantični strah, kao da ćemo ih spasiti od toga, da ćemo pokušati izvesti ih na put da krenu put Europe, ili Amerike, da rade i da će tamo biti sretni, ako izađu iz ovih govana, iz ove situacije u kojoj se nalazimo mi kao takvi.

Zato mislim da je ova priča o osmomjesečnoj Jasmini koja nema moć rasuđivanja, ni moć razmišljanja o svojoj sudbini doživjela nešto, ili bila sredstvo za nešto da se kod nekog čovjeka probudi jedan svijet koji je potpuno izgubljen. I to je jačina filma. Mislim da je redatelj Nedžad Begović napravio sjajan film i došao do te same granice preko koje nije prešao.

U 'Jasmini' scene s djetetom nisu kao u filmu 'Kramer protiv Kramera', kao u smislu glavnom liku se sad tresu jaja. Film nismo razvijali kronološki, već smo radnju razvijali po detaljima od situacije do situacije koje nemaju veze s vremenom, nego s promjenom glavnog lika, koja nije psihološkog, već filozofskog karaktera. Mislim da je u tome jačina filma.

Jačina filma je i happy end koji mami suze na oči, jer se isprva ne čini kao sretno rješenje za lika kojeg tumačim. Kao što bi i dan danas ovi što dolaze iz inozemstva i ovi koji žive tu trebali u svakom trenutku zaplakati, jer se stalno pronalazimo. Na neki način da dobijemo taj dio emocije, samo što je to nažalost nebitno, zato što je život takav kakav jesti, a umjetnost gubi korak u životu u kojem jesmo.

Druga stvar je što je taj neki čovjek uspio preko tog nekog svog odnosa prema životu preći granicu zla u sebi, ili neosjećajnosti i nemoći. Uspio je probuditi nešto da okrene svijet i da se onda tog svijeta koji ga je promijenio odrekne u ime neke ljudskosti i da živi neki svoj, ako to mogu reći, Becketovski život.

Da, mala Jasmina je tu ustvari u ulozi sile koja se neočekivano pojavljuje i rješava stvar.

Zijah Sokolović: To je upravo ono što me veselilo u filmu, što mislim da smo uspjeli na neki način izbaciti tu priču. I mislim da smo jedino mogli izbaciti priču zato što je to jedna građanska opcija. Maja digresija na sve bi blia: Što su to sve radili građani? Nitko od nas nije došao u Sarajevo. Nisam ironičan, ipak je to neka druga filozofija. Mi koji smo odrasli u ovom gradu, mi imamo neki drugi odnos spram svijeta.

>> Mira Furlan: Mi glumci smo slobodni, ali zato nestabilni

Nemamo tu sreću da smo se doselili u Sarajevo pa smo samim time završili svoj ciklus života, i onda pokušavamo u to Sarajevo donijeti sve one životne principe iz svoje mladosti. Znači, štalu, goveda, stoku, travu, zelenilo, šumu i ostalo. Nego pokušavamo tu građansku opciju sačuvati i zadržati. Moram biti ciničan, jer mislim da je film 'Jasmina' upravo takav i da to sa sobom nosi svoju poetiku.

Film ste snimali u Kaštelima, radnja se odvija u jednom dahu, čini se da je sve išlo kao podmazano i da ste se dobro pripremili?

Zijah Sokolović: Imali smo dobru pripremu filma. Znali smo točno što hoćemo od lika Stipe i od filma i same ideje filma. Tako da tu nismo puno lutali. Imali smo taj neki odnos do ideje i onda smo bili svjesni da nemamo puno para i vremena da sad to previše rastegnemo. Morali smo biti vrlo jasni i točni. Tu i tamo smo imali neke tehničke poteškoće koji su apsolutno normalni za jednu takvu veliku produkciju i sredinu u kojoj smo je radili.

Mislim da je ovo jedan normalan film u kojem Nedžad ima jedan apsolutni umjetnički stav. Mislim da je jasan govor o jednoj ideji i razmišljanju i na kraju krajeva jednoj filozofiji. Mi smo izvršioci te filozofije i sretan sam što sam učestvovao u tome i sretan što sam imao tu mogućnost da građanski razmišljam o vremenu u kojem jesmo.

U filmu postoji i jedan element kazališta, odnosno mini lutkarsko/pantomimičarska scena. Obzirom da je vama teatar najveća ljubav, je li to bila vaša ideja, ili redatelja Nedžada Begovića?

Zijah Sokolović: Pa nekako smo zajedno došli do toga, kao i do puno ostalih stvari. Imali smo još motiva koji su govorili o zbližavanju Stipe i Jasmine, ali su nam se učinili previše emotivni, jer bi prešli neku granicu, gdje bi neka stanja previše govorila o vremenu, a ne mi kao učesnici tog vremena. Očigledno je i vas povukao taj dio u filmu, i to povuče još dalje, jer je to stvarno vrijeme plakanja u filmu. Ne treba pet različitih scena u kojima se moj lik igra s bebom. Dovoljan je samo jedan koji na inteligentan način ocrtava bliskost. Dakle element igre da su oni proživjeli neki zajednički život. Ne mora se sve prikazati. Veselio me je taj preskok vremena.

Vi ste kralj monodrame na ovim prostorima. Nakon nezaboravnih predstava 'Glumac…je glumac…je glumac' i 'Cabares Cabarei' pripremate li nešto novo?

Zijah Sokolović: Ne. Sad sam se okrenuo produkciji u Hrvatskoj, naziva Male predstave – neobične teme. Dakle neki suvremeni tekstovi suvremenih pisaca realizma s modernom dramaturgijom. Radio sam s Olgom Pakalović tekst Davida Harovera 'Kos'. Prošle godine sam s Draženom Šivakom radio Holmanov 'Jonah i Otto' i ove godine sam radio od Carole Frechette, jedne kanadske glumice, sjajan tekst 'Ona, on i vi'.

Dakle neka filozofija svijeta u kojem živimo, ali gledana iz neobičnog kuta. Mogu reći riječ je o čistim Arte predstavama, kao što postoji 'Arte Channel', tako postoje i Arte predstave. Nisu afirmativne u smislu neke estrade. Igram uvijek za mali broj ljudi, od pedesetak do stotinu da bi ta ideja, ta neobičnost imala bliski i brzi dijalog.

Je li Austrija još uvijek mjesto gdje vi sebe pronalazite kao umjetnika?

Zijah Sokolović: Svoj nemirni mir? (Smijeh). Da Austrija kojim slučajem nije inspirativna zemlja, sigurno je da bi se većina Austrijanaca iselilo iz nje i došli živjeti kod nas (smijeh). Svaka sredina, pa i ta ima neku svoju ljepotu i jednu svoju filozofiju.

I čovjek da bi shvatio svijet u kojem živi, mora imati jednu širinu kako bi upoznao sve elemente. Da na primjer shvati da to što određene žene ulicom hodaju prekrivenog lica, da je to jedan oblik slobode, koji posjeduju i ove druge što hodaju u svojim modnim uniformama. Odnosno da je tu riječ o opredijeljenju, kao što je slučaj i s načinom razmišljanja.

Zatim da svaka umjetnost, pa i ta koja dolazi iz Austrije, nije tako hladna i otuđena i da nismo mi jedini koji imamo srce i dušu. I naravno da su i Austrijanci vrlo duhoviti i lijepi na jedan svoj način. Naša nemoć da ih do kraja razumijemo je ipak dio naših predrasuda. To je isto kao što je uvriježeno mišljenje da Slovenci ne znaju igrati nogomet, a na svjetskom prvenstvu su bili oni, a mi nismo.