Dido 'Safe Trip Home', Ocjena: 7/10
(Sony BMG / Menart, 2008.)
Dido je oko sebe za svoj treći album okupila impozantna imena poput Briana Enoa, Jona Briona i Micka Fleetwooda. Tu su i njen brat Rolo Armstrong, Citizen Cope i Questlove. Već je po ovim podacima jasno da je pjevačica bila dovoljno svjesna da joj se ne smije dogoditi drugi promašaj kao što je bio 'Life For Rent' iz 2003. godine. Vjerojatno je i sama bila svjesna da je nakon proboja s , za 1999. godinu,osvježavajućim 'No Angel', upala u zamku svojeg lo-fi izričaja i da je bila već etiketirana kao hladna i dosadna, što za svaku karijeru znači samo jedno – strmoglavi pad. Još kad se tome doda ispad Amy Winehouse koja bijesno baca bocu na njen plakat uz riječi: 'Kako ona uopće može biti pjevačica?!', situacija je za Dido bila krajnje ozbiljna.
'Safe Trip Home' je prema tome bio karta na sve, ili ništa, jer je od drugog albuma u međuvremenu proteklo punih pet godina. Sama situacija oko izlaska također nije bila blagonaklona. Sve je kasnilo zbog problema koji su iskrsnuli oko tiskanja albuma, a Dido je to kompenzirala time što je na svoju stranicu dala na besplatno skidanje pjesmu 'Grafton Street', uz već postojeću 'Don't Believe In Love'.
No na sreću 'Safe Trip Home' nije pucanj u prazno. Dido je snimila kolekciju pjesama koja je u proporciji s njenom zrelošću. Nema lažnog ulagivanja i koketiranja s ciljanim grupama koje nisu njezina publika (što je bio slučaj s albumom 'Life For Rent'). Radi se o višeslojnom pop uratku koji je u dodiru s dosta utjecaja i stilova, ali je Dido sve to uklopila u svoj prepoznatljiv izričaj. Igra se jednako hrabro i s latino glazbom, ritmovima istoka, gudačima, keltskim misticizmom, elektronikom a la Air i decentnim rockom. Iznad svega je njen ugodni i topli glas, kojim uspješno boji eter svojim polu-sjetnim-polu-ironično emotivnim i angažiranim stihovima. Tako da je teško ne povjerovati da se tu ne radi o iskrenim emocijama i strahovima osobe na pragu četrdesetih.
To je i najveća vrlina ovog uhu iznimno ugodnog albuma, što Dido nije dobila napad šizofrenije i upustila se u utrku s puno mlađim autoricama. Sa 'Safe Trip Home' je postala solidna karika između Suzanne Vega i mladih kantautorica poput KT Tunstall, ili Amy MacDonald. Genearcijski potpis najbolje se može očitati iz posljednje 'Northern Skies' koja neodoljivo podsjeća na 'Belfast Child' grupe Simple Minds. Iako vlada prigušeno sjetno ozračje, elegancija i lakoća komuniciranja kroz glazbu izlazi u prvi plan.
Zbunjeni 'Pilula' – Ocjena: 6/10
(Denyken Music / Dallas Records, 2009.)
Diskografski gledano Zbunjeni su mlad bend, ali po stažu riječ je o veteranima koji su se prihvatili instrumenata još početkom devedesetih. To objašnjava sviračku čvrstinu i kompaktnost koju posjeduje ova grupa iz Makarske. 'Pilula' je njihov drugi album, ali prvi za jednog major izdavača, tako da se može promatrati i kao debi, i to solidni debi. Radi se o srednjestrujaškom rocku, mjereno po zapadnim gabaritima, a ne po tiražama na domaćem terenu, ili pak po zastupljenosti u radio eteru.
Zbunjeni su se razvili iz nekadašnje lokalne punk koncertne atrakcije po imenu Zbunjeni ventilatori, a evolucija prema rocku šireg spektra utjecaja se događala u skladu sa svladavanjem glazbenog umijeća članova benda. U tom kontekstu korespondiraju unutar sviračke kvalitete s svojim zapadnim kolegama, ali to nije slučaj i u autorskom smislu, gdje je potrebno još rada kako bi se postignulo profiliranje i prepoznatljivost nužni za opstanak na tržištu.
Grupa predvođena pjevačem Vujom stilski šara od modernog punk rocka, rap metala Rage Against The Machinea do zvuka Branimira Štulića. To je svakako pohvalno, ali unutar toga od ukupno 11 pjesama kao da nešto ometa energiju benda da se plastično oblikuje i udari uvjerljivo bar kroz jednu pjesma koja bi mogla ponijeti epitet hita. Nedostatak takve odskočne daske je najveći problem.
Zbunjeni posjeduje sve epitete kvalitetnog rock benda, od uvjerljivog frontmena do uigranog muziciranja, kao i zanimljivog i suverenog poigravanja s aranžmanima, što je pod producentskom palicom Denykena dobro zapakirano. Ali ostaje visjeti u zraku pitanje je li 'Pilula' kreativni vrhunac, ili ugrijavanje za pravu stvar koja tek treba doći.
Bendu nedostaje uistinu malo do postizanja originalne poetske forme i izričaja, jer rock je nemilosrdna forma i više nije dovoljno pjevati o gradu koji utapa mlade duše i ne daje budućnost (na kraju krajeva ni Štulić u kojeg se Zbunjeni ugledaju nikad nije banalizirao stvari na taj način. Ako i jest, iz toga je iskrila prepoznatljiva doza ironičnog humora).
Solidne smjernice za budućnost bi se mogle pronaći u 'Laku noć herojima', ''Ko ti je kriv' (koje su pjesme i s prvog albuma grupe) i sirovoj punk žestici 'Minuta', kao i u obradi Štulićeve pjesme 'Hladni prsti', koja je uvjerljivo i kvalitetno prezentirana. Dobro je što su Zbunjeni iskreni u svojim stavovima, ali je potrebno još brušenja. Trenutno su na korak do slave, ali hoće li ga napraviti, ovisi isključivo o njima samima.
Stage 'Ovo je buka koja mi se sviđa' – Ocjena: 7/10
(Dallas Records, 2008.)
Mladi bend Stage iz Slavonskog Broda imao je sreću što ih je nanjušio iskusni studijski čovjek Dejan Orešković poznat po radu s Massimom, ENI i Vannom. Treba odmah navesti kako Stage nemaju nikakve stilske sličnosti s navedenim izvođačima. Riječ je o rock bendu koji je, koliko god to otcano zvučalo, na dobrom putu i to najviše zbog kvalitetnog pjevača koji se odaziva na nadimak Tufo. Njegov kristalni tenor čvrstom i modernom rock izričaju grupe daje svu dovoljnu mekoću i pjevnost, ali i dovoljnu dozu decibela kad zapjeva punim glasom.
To je u slučaju Stagea dovoljno da se bez straha poigraju sa stilom karakterističnim za The Smiths i The Cure, uz važnu opasku da dečki iz Slavonskog Broda nude više optimizma u svojim tekstovima. Najbolji primjer za to su pjesme 'Isti', 'Ponekad' i 'Zanimljiva djevojka'. Spoj navedenih karakteristika otvara dimenziju onoga što trenutno nude Keane na svjetskom tržištu (iako se Tufo ipak ne može uspoređivati s Tomom Chaplinom). Gledano u tom kontekstu za Stage u ovom trenutku itekako ima mjesta na hrvatskom domaćem glazbenom nebu, odnosno u čitavoj regiji gdje ih se razumije o čemu pjevaju.
Dejan Orešković je napravio izvrstan posao jer grupi nije ugušio rockersku žestinu, ali ih je uklopio u pitki pop okvir, što je dobitna kombinacija za osvajanje radijskih etera, koji su još uvijek najbolje mjerilo toga koliko neki bend uistinu vrijedi. Čini se da bi u slučaju Stagea video spotovi bili kontraproduktivni zbog puno niže razine kvalitete (zbog malih budžeta naravno) od one koju ovaj bend posjeduje u audio obliku, jer ih je Orešković stavio u gabarite velike bine (za divno čudo ime Stage najbolje ocrtava karakter grupe).
Ono što najviše bode oči je nažalost siromašna i traljava izvedba dizajna omota. Cover s rasplesanom djecom je odličan i efektan, ali nažalost bend nije fotografiran u jednako kvalitetnoj maniri unutar, uvjetno rečeno, dvostranog bookleta, a pogrešno tiskan raspored pjesama je nešto što se ne bi smjelo događati. Na na sreću Stage nije klimav u najvažnijem segmentu – glazbi. Ako opstanu, sigurno će ostaviti trag.
Sugababes 'Catfights And Spotlights' – Ocjena: 5/10
(Universal / Aquarius Records, 2008.)
Britanski girl band projekt se polagano, ali sigurno ispuhuje. Šesti studijski album Sugababesa nastavio je sa slabom prodajom kao i prethodni 'Changes' na kojem je predstavljena nova pjevačica Amelle Berabah koja je zamijenila Mutyu Buenu. Mazne vokale ovog trija više ne percipira ni domaće britansko tržište, dok se svi uspjesi izvan matičnog teritorija mogu pripisati inerciji nekadašnje slave, tijekom koje se uostalom, kad je bilo riječi o glazbi Sugababesa isticala prodaja njihovih nosača zvuka. Dakle i tada je bilo jasno da je zarada jedino što ih drži na okupu.
Na 'Catfights And Spotlight' se može gledati kao na jednu od posljednjih prilika da djevojke i tim oko njih nešto učini po pitanju same glazbe, ali je ta prilika propuštena. Iako je Sugababes bio projektiran kao proizvod koji se kameleonskom brzinom treba prilagođavati trenutnim trendovima i na blitzkrieg osvajati top liste, očito je da je te elastičnosti nestalo i da stvari više ne funkcioniraju kao prije.
U međuvremenu je britanska po glazba ponajviše zahvaljujući Amy Winehouse preko noći digla letvicu na puno zahtjevniji nivo. Počeli su isplivavati na svjetlo dana kompleksniji talenti s kojima netko poput Sugababes više nije mogao držati korak. Već u uvodnoj 'Girl' je očit taj pomak prema trade marku Amy Winehouse i Marka Ronsona, ali bezuspješno i bljedunjavo. U istoj maniri je slijedi 'You On A Good Day', za što bi im se još i moglo progledati kroz prste da se u međuvremenu nije pojavila na sceni jedna Duffy.
Treća pjesma po redu 'No Can Do' počinje odlično uz vanserijski otpjevanu i osmišljenu kiticu, koju potpuno uništi aerobik refren, i nakon toga slijedi nezgodni spust i pad od kojeg se Sugababes nisu oporavile do samog kraja albuma. Stilski potpuno napuštaju retro-moderni štih prve tri pjesme i upadaju u zaostali manirizam šećernog višeglasnog popa koji je odavno out, a sve počinje s 'Hanging On A Star' nespretno sklepanim plagijatom 'Pretty Fly (For A White Guy)' Offspinga koji vuče u smjeru Spice Girlsa. Nakon toga postaje jasno da su Sugababes sve svoje adute ispucale na početku (i to loše adute), dok je ostatak materijala samo doštancavanje minutaže. Najbolji recept da u karijeri ovog trija 'Catfights' potpuno istisnu 'Spotlights'.
Reizdanja: Miles Davis 'Kind Of Blue', Ocjena: neprocjenjivo
(Columbia / Sony / Menart, (1959.) 2009.)
Na svakoj ozbiljnoj listi najutjecajnijih albuma svih vremena 'Kind Of Blue' Milesa Davisa sigurno je među prvih pet, iako ga mnogi stavljaju i na sam vrh, ne samo u jazzu, već glazbi općenito. Bogato opremljeno CD i DVD izdanje koje slavi pedeset godina od izlaska 'Kind Of Blue' uistinu je impresivno i složeno po najvišim kolekcionarskim standardima. Dvostruki CD album i DVD unutar kojeg je nastup Davisovog orkestra u tv emisiji Robert Herridge Theater i jednosatni dokumentarcac u kojem osim priče o samom albumu i njegovoj koncepciji i značaju prekretnice u modernoj glazbi govore i velikani poput Herbieja Hancocka, Rona Cartera, Billa Crosbyja i Carlosa Santane.
Što se tiče glazbenog dijela dodane su do sada neobjavljene studijske sekvence razgovora između Milesa, glazbenika, producenta i snimatelja u studiju kao i sedamnaestominutna koncertna verzija skladbe 'So What' koju je do sada bilo teško nabaviti. Magija i čarolija najprodavanijeg jazz albuma u povijesti i nakon pedeset godina ne blijedi.
Miles Davis je te davne 1959. godine okupio dream team koji su činili John Coltrane, Cannonball Adderley, Bill Evans, Wynton Kelly, Paul Chambers i Jimmy Cobb. Njegov naum bio je učiniti eksperiment koji bi bio kontrapunkt bebopu. 'Kind Of Blue' tako je prvi modalni jazz album.
Za razliku od bebopa koji je čvrsto vezan uz česte izmjene akorda, u modalnom pristupu improvizacije se temelje na individualnim skalama, a rezultat je pjesma koja posjeduje manje promjena akorda i dopušta veću slobodu za melodijske improvizacije. U srži radi se o povratku melodiji.
Poznato je da je Miles na sessionu za 'Kind Of Blue' glazbenicima govorio što ne smiju, dok im je za ono što smiju ostavljao slobodne ruke. No to je bio samo jedan dio eksperimenta. Drugi se sastojao u tome što su skladbe odgovarale jedna drugoj u ključu, čime je stvoreno pretapanje iz pjesme u pjesmu zbog čega je 'Kind Of Blue' i prvi konceptualni album moderne glazbe. Upravo u tom ozračju cijelog albuma leži i jedna od tajni zašto se i dan danas prodaje u velikim količinama, jer se ne radi samo o guštu za glazbenike, već i za slušatelje inače nesklone jazzu.
'Kind Of Blue' je kao Biblija. Svaka obitelj bi trebala imati bar jedan primjerak.', izjavio je Q Tip, a s njim se uistinu teško ne složiti u toj konstataciji. Davis, Coltrane, Adderley, Evans, Kelly, Chamber i Cobb su kao potpuno oprečni karakteri ušli u studio i otvorili dovoljno prostora jedan drugom. Kroz glazbu je saživjelo ono što je inače teško spojivo. Svako od njih je došao do punog izražaja i time zacementirao svoju ulogu u genijalnoj cjelini. Njihovo glazbeno putovanje ih je doslovce dovelo do besmrtnosti.
Da je Miles Davis za života snimio samo 'Kind Of Blue', bilo bi dovoljno, ali za njega je to bio samo prvi značajni korak prema ostvarivanju vizije, odnosno dekonstrukciji i ponovnog konstruiranja obnoga što bi jazz trebao biti, i što je danas. 'Kind Of Blue' je album koji ostavlja doživotne posljedice na glazbene konzumente, jer im nitko ne treba reći da je jedan od najboljih. U to se ubrzo sami uvjere.
Prijašnje recenzije: Live album Jinxa, kompilacija grupe E.N.I., i prvi DVD Leta 3
