Život s oboljelima od Alzheimera

'Poželio je nešto kupiti roditeljima koji su umrli prije 15 godina'

Piše Mato Barišić, 29. siječnja 2010. @ 12:04 komentari

Možete li zamisliti kakav je osjećaj kada osoba s kojom živite cijeli život zaboravi imena vaše djece, mjesto gdje je rođena? Kada nakon 40 godina braka ne prepoznaje čak ni vas?

Alzheimer je bolest koja je prvi put zabilježena prije više od 100 godina. Neizlječiva je i progresivna. Od nje u Hrvatskoj procjenjuje se, boluje oko 50 tisuća ljudi. Stariji od 65 godina, najugroženija su skupina. No ima i mlađih. Sugovornice iz priče koju donosi Provjereno znaju kako to izgleda, to je njihov život. Njihovi supruzi iz dana u dan postaju potpuno ovisni o njima, baš poput male djece.

Nakon cjelodnevnog lutanja, Miljenko je u svom domu. Policija je javila da su ga pronašli na okretištu tramvaja na zagrebačkom Črnomercu. Što se točno događalo tih 24 sata, Miljenkova supruga Lucija ne zna. Miljenko još manje. U 4 godine koliko boluje od Alzheimera, stanje se samo pogoršava. Priča je to poznata mnogima koji žive s ljudima oboljelima od Alzheimera. Ono što kasnije postane opasno po život, počinje vrlo banalno.

Sve je počelo bezazleno

'On bi zaboravio da treba nešto izvaditi iz frižidera, ali sve mi se to činilo kao neka frustracija, mislila sam da se ulijenio. Znao je reći da idemo nešto kupiti njegovoj mami ili tati, a oni su umrli prije 15 godina', ispričala je Lucija. Ona i Miljenko u braku su više od 40 godina. Maja i Šime u braku su tek nešto manje. Cijeli život brinuli su se jedni o drugima. Danas su taj posao preuzele isključivo žene. 'Kao s dječačićem od 5 ili 6 godina, tipa, idemo oprati ruke, ili zube, idemo obući pidžamu, pa idemo spavati, dajemo mu lijek. Jedino što on sam traži je da ujutro dobije kavu te u podne i navečer da dobije nešto za jelo', ispričala je Lucija kako izgleda njihov uobičajeni dan. 'Razgovor se svodi na kako si kako sam, što ima novog, nema ništa, i to je to. On po cijele dane čita novine i rješava križaljku da vježba mozak, tako su mu rekli liječnici', ispričala je Maja.

Šime je više od 30 godina radio u jednoj trgovačkoj kući. Od prošle godine, više ne radi. Ne voli pričati jer se usred razgovora izgubi. Još uvijek je svjestan svoje bolesti. Stoga mu je još i teže. 'Kuham malo po doma, rješavam križaljke, to mi je zanimacija, šećem psa po kvartu i tako', rekao je Šime.
Miljenko je bio uspješan umjetnik, profesor i arhitekt. Sve do prije četiri godine. Danas bez pomoći supruge ne može ništa.

Vozio se tramvajom sve dok nije prepoznao kvart

Samo pukom srećom, Miljenko je izbjegao kobni svršetak. Bio je to drugi put da se izgubio. Prvi put, u travnju 2009. godine imao je istu situaciju. Tada je nađen nakon dva sata kako sjedi u tramvaju. Otprilike u isto vrijeme, i Šime je doživio sličnu sudbinu. Vraćajući se s posla, odjednom više nije znao gdje je.'Nazvao me i rekao da je na Sveticama. Ja sam mu rekla neka me čeka kod nogometnog stadiona, otišla sam tamo, ali njega nije bilo. On je zapravo bio u Remetincu, cijelo vrijeme. Sve dok nije opet sjeo na tramvaj, prepoznao kvart i došao kući', ispričala je Maja.

Ono što se događa u mozgu oboljelog jest odumiranje moždanog tkiva, neurona. Na tržištu postoje 4 vrste lijeka. Niti jedan nije na listi HZZO. Oni koji ga ne dobiju putem donacija moraju ga kupiti. Troškovi se penju i do 1000 kuna na mjesec, a korist je upitna. Osoba s Alzheimerom može živjeti, 10-15, pa i više godina. No na kraju svi postaju, potpuno ovisni o drugima, najčešće članu obitelji. Prema novim pravilnicima, domovi za starije dužni su primati I nekoliko osoba oboljelih od Alzheimera.

Dokle god mogu, i Maja i Lucija, same će brinuti za ljude s kojima su provele cijeli život. No svjesne su da je smještaj u dom, nažalost rješenje koje u budućnosti neće moći izbjeći. Do tada moraju paziti na svaki njihov korak. Papirić s brojem telefona i adresom u Miljenkovom je džepu. Premda idu ruku pod ruku, Lucija kaže, neka, za svaki slučaj. Gubio se već dva puta. Trećeg, ne smije biti.