Posljednji teroristički napadi na Balkanu samo su podsjetnik potencijalnog utjecaja radikalnog islama u regiji, posebno u jeku stvaranja Islamske države. Samo mali broj građana BiH je radikaliziran, a pojedini su otišli u borbu u Siriju i Irak. Ali na još uvijek fragmentiranom Balkanu, ne treba mnogo radikala da bi se destabilizirala država, piše Foreign Affairs.
Pročitajte i ovo
Međutim, nije radikalni islam jedina prijetnja godinama rada i milijardama investicija Washingtona i europskih partnera u regiju. U jeku razmirica sa zapadom oko Ukrajine, Rusija je pojačala svoju ulogu ondje, s pozivima na pravoslavno-slavensku solidarnost. Moskva je dala podršku makedonskoj vladi, nakon krvavog obračuna koji je u Kumanovu na granici Srbije, Makedonije i Kosova, trajao dva dana.
Iako makedonske vlasti kažu da je to bila borba s jednom od najopasnijih terorističkih skupina na Balkanu, misleći pri tom na albanske radikale, stvarne okolnosti tog događaja su mutne i sumnjiv je njihov tajming. Podsjetimo, baš prije terorističkog napada na ulicama Skopja se prosvjedovalo protiv Vlade. Ruske vlasti kritizirale su prosvjed i upozorile na još jednu 'obojanu revoluciju'.
S Makedonijom koja se suočava s potencijalnom implozijom, bosanskom jedinstvu koji je u najosjetljivijoj fazi još od rata i Kosovom, koje svjedoči masovnom egzodusu svojih građana koji su odustali od korumpirane vlasti - tri najranjivije zemlje regije nalaze se na rubu propasti.
'BiH i Makedonija su početak Islamske države na Balkanu'
U takvim je uvjetima veoma moguća radikalizacija koju podržavaju ruski i islamski oportunizam. Ako se dogodi, američki i europski diplomati morat će dati odgovor: Tko je izgubio Balkan?
Iako je destabilizacija Balkana mnogo manja prijetnja zapadnim interesima od Putinove agresije ili barbarizma Islamske države, mnogo ju je teže prebroditi.
Cijela regija teži zapadu, pridruživanju NATO-u i Europskoj uniji. Umjesto da iskoriste te jake temelje koji im idu u korist, Zapad je dopustio da se još neintegrirane balkanske zemlje počnu odmicati.
Washington je prerano predao odgovornost EU, koja je pak prerano predala odgovornost vođama regije. Bez značajnih EU 'mrkvi i batina' kojima bi se obuzdalo njihovo ponašanje, političari su naveliko razgranali mrežu korupcije, zastrašuju medije i opiru se značajnoj reformi.
Makedonija je glavni primjer posljedica sporadične pažnje. S međunarodnom pomoći koju su dobili nakon etničkih sukoba s Albanijom 2001., Makedonija je ostvarila napredak u izgradnji demokratskih institucija. 2006. sadašnji premijer Nikola Gruevski preuzeo je vlast. Od tada je uspio učvrstiti vlast slabljenjem pravosuđa, marginaliziranjem oporbe i uklanjajući nezavisne medije.
Nedavno ga je oporba raskrinkala objavljujući snimljene telefonske pozive koji otkrivaju podosta neugodnih stvari za vlast kao što su financijske i izborne prijevare, pa čak i ubojstvo. Vlast je zanijekala navode govoreći da strani agenti pokušavaju destabilizirati državu.
Javnost je na to reagirala masovnim prosvjedima. Ironično je to da sukob makedonske policije i albanskih terorista u Kumanovu dolazi u vrijeme nikad boljih međuetničkih odnosa tamošnjeg stanovništva. Međunarodna zajednica mogla bi odigrati odlučujuću ulogu u donošenju miroljubivog rješenja, ali za sada je njihova reakcija privremena.
Jedna važna lekcija od raspada Jugoslavije jest da izbjegavanje izravnog suočavanja s problemom, samo čini još težim za rješavanje krize kasnije. To je naročito istinito u makedonskom slučaju zbog grčkih prigovora oko naziva države. Trenutačna nestabilnost mogla bi biti izbjegnuta da je Skopju dopušten napredak prema EU i NATO-u.
Ako je Makedonija u akutnoj boli, BiH se suočava s dubljim i gotovo nepopravljivom ozljedom. Radikalni islamski i ruski utjecaji vječno su prisutna etnička prijetnja. U međuvremenu pojedini političari poduzimaju konkretne korake ne bi li 'razbili' državu. Vladajuće srpske i hrvatske stranke nedavno su najavile separatističke agende.
Opasnosti su prisutne, ali Balkan nije beznadan slučaj. Ironija današnje krize u Makedoniji, Bosni i Kosovu jest da, dok neki vođe igraju na kartu nacionalizma, obični građani više su nego ikada voljni biti iznad etničkih razlika. Dovoljno je vremena bačeno za odugovlačenje sa suočavanjem s temama regije.
Rješavanje problema danas jednostavno najviše zahtjeva da ih političari shvate ozbiljno.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
