Ni sam ne zna koliko je metara pod zemljom. Okružuju ga blato, mrak, a ima tek slabašnu baterijsku svjetiljku.
Pročitajte i ovo
"Kopam ovdje da bih mogao prehraniti svoju obitelj. Rupa je duboka 150 metara, a iskopali smo ju ručno, s čekićem i dlijetom. Samo da dođemo do zlatne žile koja je duboko u planini", rekao je Jean-Didier.
Troje ljudi po nekoliko sati radi unutra. Kada su umorni izađu pa uđe troje novih. Za to vrijeme preko cijevi se upumpava zrak u otvor, a druga cijev van iznosi plinove. Ako što krene po zlu, smrtni ishod je neminovan. To je svakodnevica stanovnika afričke države Kongo koji zlato traže na visine od 2.000 metara.
"Nemojte ulaziti jer u rupama je jako opasno. Nakupi se plin i onda se svi uguše. Još gore je kad se uruši tunel i svi ostanu zatrpani. Onda te nitko ne može izvući i umreš, bez zraka, u mraku", ispričao je Jean-Didier.
I to za jedan dolar na dan. Usporedbe radi, boca vode u tom dijelu Konga penje se i na tri do četiri dolara.
Nakon mukotrpnog rada vraćaju se u preko noći sklepane nastambe
Od Bukavua, glavnog grada provincije, do mjesta Nantjende, vožnja traje četiri sata. Zadnjih 20 km cesta nema ni asfalta. Nakon izlaska iz vozila potrebno je sat se vremena penjati na planinu Chombo.
Prije nekoliko mjeseci je jedan pastir podigao grumen zemlje i nastala ja zlatna groznica. Sto kopača svaki dan dolazi za nekom, barem malo boljom srećom. Rijeke su premoštene balvanima. Tko prijeđe, prijeđe.
Preko noći sklepane nastambe indikator su blizine rudnika. Prekrivene su najlonom, nalaze se usred ničega, bez imalo natruha civilizacije na koju smo navikli.
"Živimo u užasnim uvjetima. Kad kiši sve mokro i poplavljeno, a kad puše vjetar sve se uruši i svi smo mokri i promrzli", rekao je Pier Nunsiza. "Kad nađemo zlato možemo kupiti nešto za jest. Banane ili nekad malo mesa. Ali ovdje sve je prljavo, a nemamo ni vodu za pit pa pijemo iz rijeke", dodao je.
"Sada je voda u kopu, a nemamo kompresor nego sve radimo ručno. Nedavno sam prodao kuću da bi kupio kompresor i sada čekam da ga dovedu. Dotle radimo na ruke", rekao je.
Oslanjaju se na čistu ljudsku snagu. Posao je to koji više sliči robiji na mjestu koje je izolirano i posve pusto. Ondje nema ni hrane ni vode, barem ne pitke. S kopačima su došle i njihove žene jer je tako, kažu, lakše.
"Dok muškarci kopaju i traže zlato, mi žene pokušavamo naći hranu i banane", rekla je Makele.
Sa svojih 55 godina pošla je za mužem. Ona brine o hrani jer bi bez nje ostali gladni.
Zbog udaranja i mrvljenja nekima su se ruke potpuno deformirale
Euloge je u podnožju brda ostavio žene i djecu. Ima 30 godina i na brdu provodi svaki dan. Nakon što se vrati iz tame rudnika, satima razbija kamenje.
"Razvrstavam kamenje da vidim u kojem bi moglo biti zlata. Onda, kad mi se učini da bi ga moglo biti u nekom kamenu, smrvim ga u prah. Na kraju tu prašinu ispiremo i odvajamo zlato od kamenja. Zlato koje nađemo dajemo šefu, koji ga zatim proda", ispričao je.
Još uvijek zlata nema toliko da bi se oko njih otimale vojske i paramilicije koje Kongo razdiru više desetljeća. Ako ga bude, ni to mjesto neće proći bez nekog generala koji će se proglasiti vođom i skupo prodavati muku ovih ljudi.
"Od udaranja i mrvljenja ruke su mi potpuno deformirane. I ja se pitam ima li smisla raditi ovaj posao za jedan dolar dnevno. Ono što zaradim nije dovoljno ni za odjeću ni za hranu i jedva prehranjujem djecu", rekao je Euloge.
"Zlato kupe bijelci, ali ne znam gdje zlato dalje ide. Moj posao je da kopam u rupi. Na kraju dana predam zlato, dobijem novac i idem kući", ispričao je. "Još nismo našli na veliku žilu. Ovo je za sada dovoljno samo za preživljavanje. Nemam drugog izbora", dodao je.
Koliko god njihov posao bio težak, oni drugog izbora nemaju
Na 2.000 metara nadmorske visine, vlaga je stopostotna. Tvrde, vrijeme je najčešće takvo, pomalo sumorno. U skladu je s cjelokupnom situacijom u toj golemoj, bogatoj i nesretnoj zemlji.
"Dok ne bude više zlata primamo novac samo za hranu. Dok ne nađemo grumenje, patimo i ja i moja obitelj. Ako bude više zlata, moja obitelj bi mogla jesti svaki dan, a djeca bi išla u školu", rekao je Euloge.
"Kad nema zlata nema ni hrane. Kad mi nemamo hrane, ne možemo raditi cijeli dan, a onda ni naše obitelji nemaju što jesti. Nisam mogao u školu i ovako prehranjujem svoje roditelje", rekao je Bisimwa.
Taj tinejdžer nikada nije imao lagodan život. Godinama radi, a sa svojih 17 godina već ima poveće iskustvo u rudarenju. Koliko god to bilo teško, druge opcije i nema. Jedino što može jest stisnuti zube i nadati se da će i njemu svanuti.
"Volio bih da mogu skupiti dovoljno novca da i ja počnem otkupljivati zlato i onda ga dalje prodavati u gradu. Kad jednom budem imao puno zlata bit ću šef", rekao je.
Kongo je od samostalnosti 1960. u građanskim i gerilskim ratovima izgubio pet milijuna ljudi. U toj nesređenoj zemlji svatko uz silu i novac dobije što želi. Nema tamo pozivanja na međunarodne konvencije i ljudska prava. Tamo je svaki dan bitka za preživljavanje.
Zlato koje oni iskopaju uresit će nečiji prst ili vrat. No oni od toga nemaju gotovo ništa jer zlato ide šefu koji će ga prodati. Nadnica od dolar na dan jedino što im ostaje, uz nadu da će jednom možda ipak biti bolje.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
