Hrvatski narodni sabor (HNS) u BiH oglasio se saopćenjem za javnost u povodu izricanja presuda Haškoga tribunala dužnosnicima takozvane Herceg-Bosne i zapovjednicima HVO-a.
Pročitajte i ovo
Priopćenje Predsjedništva i Glavnog vijeća HNS-a prenosimo u cijelosti:
"Povodom izricanja pravomoćnih presuda Haškog tribunala dužnosnicima HZHB/HRHB i zapovjednicima HVO-a i za takozvani „Udruženi zločinački pothvat“ (UZP) u razdoblju od 1993. do 1994. godine, HNS BiH priopćava da ustrajno stoji na neporecivom i široko prihvaćenom standardu slobodnog i nepristranog sudstva po kome krivnja može biti isključivo individualna, te da kolektivna odgovornost ne postoji kao pravna kategorija. Stoga smatramo kako je teza o UZP ideološki i politički konstrukt koji nema utemeljenje u međunarodnom pravu.
Pored toga, podsjećamo kako je jedna od zadaća Haškoga suda doprinositi miru i pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije. Upotreba teze o UZP koja implicira kolektivnu krivnju naroda, zasigurno ne doprinosi ni miru ni pomirenju u BiH, a selektivna primjena teze o UZP samo na civilno i vojno rukovodstvo Hrvata u BiH te istih iz Republike Hrvatske, ne samo da ne doprinosi miru i pomirenju nego na svim razinama produbljuje jaz i nepovjerenje između konstitutivnih naroda u BiH te država u njenom okruženju. Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o UZP, odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH.
Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a.
Jedino u tom kontekstu, moguće je razumjeti čin koji je general Slobodan Praljak danas učinio u haškoj sudnici. Kao nevin, ponosan i visoko moralan čovjek general Praljak je 14 godina svakodnevno bivao suočen s neutemeljnim optužbama i monstruoznim klevetama kojima se blati njegovo ljudsko dostojanstvo i vojnička čast, obezvrjeđuju ideali za koje se borio i optužuje narod kojem je pripadao i za čiju slobodu i opstojnost se borio. Vjerujući da će razum, istina i pravda na kraju ipak odnijeti prevagu nad neutemeljenim pretpostavkama i ideološko-politički konstruiranim optužbama general Praljak je inteligentno, strpljivo i uvjerljivo vodio četrnaest godina dugu pravnu bitku. Kada je nestala i posljednja nada da će njegovi argumenti i dokazi biti uvaženi, odlučio se na herojski ali tragičan čin žrtvovanja vlastitog života i time još jednom posvjedočio da je za ideale istine, pravde i časti spreman položiti i svoj život. Taj čin nije bio izraz bilo kakve slabosti nego moralne snage, časti, istinoljubivosti i idealizma, osobina koje su ga krasile cijeli njegov život i koje će ovim činom trajno ostati povezane uz njegov lik i djelo. Njegove riječi: „Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ hrvatski narod u BiH nikada neće zaboraviti. Te riječi će ostati kao trajna opomena i inspiracija svima nama da još odlučnije i snažnije nastavimo borbu za konstitutivnost i jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH.
Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizatorskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH. Stoga ćemo i ubuduće svako relativiziranje i negiranje te konstitutivnosti smatrati antidejtonskim i protuustavnim djelovanjem i protiv njega se odlučno boriti svim raspoloživim pravnim, političkim i građanskim sredstvima.
Također, kao u potpunosti neosnovane, odbacujemo sve tvrdnje da je RH sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu u BiH i čvrsto stojimo na stajalištu da su sve vojne i političke aktivnosti koje je RH poduzimala u BiH bile u skladu s međunarodnim pravom i legitimnim vojnim i političkim interesima kako Hrvata u BiH tako i RH kao države, te da te aktivnosti niti u jednom svom segmentu nisu bile usmjerene prema negiranju državnosti, neovisnosti i cjelovitosti BiH u njenim međunarodno priznatim granicama. Što više, smatramo kako je s teritorija BiH vršena agresija na RH te da je zahvaljujući logističkoj, humanitarnoj, političkoj i vojnoj pomoći iz RH Bosna i Hercegovina opstala kao cjelovita država. Bez pomoći RH sudbina i BiH u cjelini i muslimanskog/bošnjačkog naroda u BiH bila bi zasigurno puno teža i tragičnija.
U svrhu informiranja domaće i svjetske javnosti, te boljeg razumijevanja društvenog i političkog konteksta ne samo događaja o kojima se u presudi govori, nego i postojećih i budućih reakcija na samu presudu, osjećamo potrebu i obvezu ukazati na slijedeće činjenice i zapažanja.
- Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. godine glasovali za Odluku o neovisnosti BiH, a njihovi glasovi bili su presudni kod usvajanja te odluke. Da Hrvati nisu podržali Odluku o neovisnosti BiH, ona ne bi bila ni donijeta.
- Lisabonski sporazum, poznat kao i Carrington-Cutileirov plan formuliran je u veljači 1992. godine od strane Europske zajednice (EZ) radi prevencije izbijanja rata u BiH. Plan je sadržavao načela o novom ustrojstvu BiH i uspostavu tri etnički definirane federalne jedinice: bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Prihvaćanje plana bio je uvjet EZ za međunarodno priznanje BiH kao neovisne države. Do kraja veljače 1992. sve tri strane su u nekom obliku prihvatile plan. Nakon održavanja Referenduma o neovisnosti BiH, 18. ožujka 1992. sve tri strane su potpisale sporazum: Alija Izetbegović u ime Muslimana, Radovan Karadžić u ime Srba i Mate Boban u ime Hrvata. 28. ožujka 1992. Alija Izetbegović je povukao svoj potpis i odbacio Carrington-Cutileirov plan i time „legitimirao“ buduće vojne sukobe.
- Hrvatska strana u BiH preko svojih legitimnih političkih predstavnika formulirala je referendumsko pitanje o neovisnosti BiH poznato kao „Livanjsko pitanje“. Formulacija je u potpunosti bila sukladna načelima prihvaćenim u Carrington-Cutileirovom planu i prihvaćena od strane predstavnika međunarodne zajednice. Tadašnja vodstvo SDA na čelu s Alijom Izetbegovićom odbacilo je „Livanjsko pitanje“. Unatoč nezadovoljstvu zbog neprihvaćanja „livanjskog pitanja“ Hrvati u BiH su u gotovo 100% omjeru izišli na referendum i glasovali za neovisnu BiH. Hrvatsko podržavanje referenduma i ishod njihovog glasovanja bili su presudni za održavanje i uspjeh Referenduma o neovisnosti BiH. Da Hrvati u BiH nisu podržali referendum i glasovali za neovisnost, BiH ne bi postala međunarodno priznata samostalna i neovisna država.
- RH je s najviše političke i državne razine preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i da glasuju za neovisnost BiH.
- RH je među prvima priznala BiH u njenim postojećim tzv. avnojevskim granicama i imenovala svog veleposlanika u BiH.
- Čim se rat s teritorija RH prenio na teritorij BiH, RH je Bosni i Hercegovini predložila sporazum o zajedničkoj obrani od srpsko-jugoslavenske agresije. Alija Izetbegović je odbijao takvu suradnju sve do potpisivanja Splitskog sporazuma.
- Bosanskohercegovački Hrvati su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Višenacionalno vodstvo grada Mostara, odlukom Gradskoga vijeća obranu grada povjerilo je HVO-u. Za takvu odluku dobivena je i suglasnost tadašnjeg Predsjedništva BiH. Ova zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju u BiH pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara uključujući dijelove Čapljine i Stolac. U vremenu kada se Sarajevo već nalazilo u blokadi, sprječavanje okupacije i blokade Mostara zasigurno je bitno utjecalo na budući tijek rata i opstanak države BiH. Da Hrvati kroz HRHB i HVO nisu obranili i oslobodili određeni teritorij, BiH ne bi opstala kao samostalna i neovisna država u svojim međunarodno priznatim granicama.
- 1993. godine u RH je bilo gotovo 400.000 izbjeglica iz BiH, od kojih su 70% bili Muslimani iz BiH. Muslimanskim izbjeglicama bila je pružena svekolika humanitarna pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat. Za humanitarnu pomoć i smještaj izbjeglica iz BiH, RH je te godine izdvojila oko 800 milijuna dolara, četiri puta više nego što je iznosila pomoć Hrvatima u BiH.
- Preko RH i preko prostora pod nadzorom HVO-a stizala je sva pomoć ARBiH i muslimanskom/bošnjačkom narodu , kao humanitarna tako i logistička i vojna. ARBiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja.
- U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe ARBIH koje su nakon toga upućene na ratište u BiH. (Prvi krajiški bataljon ustrojen je i obučen na Zagrebačkom velesajmu a 7. Krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke i upućena na ratište u BiH)
- Cijelo vrijeme dok je trajao rat u BiH u Hrvatskoj su liječeni pripadnici ARBiH, kako oni ranjeni u borbama protiv VRS i tzv. JNA, tako i oni ranjeni u borbama protiv HVO-a.
- Jedino je hrvatska strana u BiH prihvatila doslovno sve međunarodne prijedloge mirovnih sporazuma koje su predlagali predstavnici EZ/EU, UN, Kontaktne skupine ili drugi međunarodni akteri, od Carrington-Cutileirovog plana, preko Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergovog, do Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma.
- Do sukoba s ARBiH, u postrojbama HVO-a bio je velik broj Muslimana, cca 30% u cjelini, a bilo je i postrojbi HVO-a u kojima su Muslimani bili većina. Vojnici HVO-a bez obzira na nacionalnost bili su jednako tretirani kad je u pitanju plaća, logistika, i sva druga prava. Od sve tri vojske u BiH, HVO-ARBiH-VRS, HVO je po nacionalnoj strukturi u najvećoj mjeri bio višenacionalna vojska.
- Do sukoba ARBiH i HVO-a, nije bilo nikakvog progona a kamoli druge vrste stradanja Muslimana na prostoru HZ HB odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio velik broj muslimanskih prognanika s područja pod kontrolom VRS i u kojem su tadašnje malobrojne postrojbe ABiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu, među ostalim, svjedoče pisane zamolbe zapovjednika ABiH u Mostaru upućene logistici HVO-a.
- S područja pod kontrolom HVO-a prognano je i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a s područja pod kontrolom ARBiH prognano je i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih područja“ 43,10% a sa „srpskih područja“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH. Ukupno je prognano i raseljeno 466.000 ili 61,24% Hrvata u BiH, 647.000 ili 44,24% Srba te 842.000 ili 47,36% Muslimana/Bošnjaka. Iz navedenih brojki je nedvojbeno kako su u postotcima Hrvati najveći stradalnici kada su u pitanju prognane i raseljene osobe te kako je s „hrvatskih područja“ u BiH prognano i raseljeno mnogo manje osoba nego s „muslimanskih/bošnjačkih“ i „srpskih“ područja.
- 331 logor i zatvor postojali su na području pod kontrolom ARBiH. U njima je bilo zarobljeno 14.444 Hrvata, i to 10.346 civila i 4.098 vojnika HVO-a. U spomenutim logorima i zatvorima ubijena su 632 vojnika HVO-a. Pripadnici Armije RBiH ubili su i 1.051 hrvatskog civila među kojima je bilo i 121 dijete. Unatoč tome, i na Haškom sudu i u bošnjačkoj javnosti se opetovano spominju Dretelj, Gabela i Heliodrom a šuti o bošnjačkim logorima i stradanjima u njima, ili se pak logore Armije RBiH naziva „sabirnim centrima“.
- Nakon Splitskog sporazuma, udružene vojne snage HV, HVO i ARBiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječila ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i Daytonskog sporazuma.
- Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije ukinuta niti je nestala nego je Washingtonskim i Daytonskim sporazumom dodatno priznata i legitimirana, te postala dijelom ustavno-pravnog poretka FBiH i BiH, a HVO priznat legitimnom i ravnopravnom komponentom Oružanih snaga BiH. Podsjećamo, Hrvatska Republika Herceg-Bosna je uz Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu bila ravnopravna supotpisnica preliminarnog Sporazuma o stvaranju Federacije BiH, tzv. Washingtonskog sporazuma potpisanog 18. ožujka 1994. godine. Sporazum su potpisali Mate Granić u ime RH, Haris Silajdžić u ime RBiH i Krešimir Zubak u ime HRHB. Kroz dokument „Daytonski sporazum o implementaciji Federacije BiH“ (DAIF) Washingtonski sporazum je postao sastavni dio Daytonskog sporazuma i potvrdio status pravnog temelja ustavnog ustroja FBiH, a time i BiH.
- RH je supotpisnica Washingtonskog i Daytonskog sporazuma te članica Vijeća za implementaciju mira (PIC) u BiH.
- RH niti HRHB nikada, niti jednim svojim službenim dokumentom, nisu osporile samostalnost, neovisnost i međunarodno priznate granice BiH.
Imajući u vidu sve navedeno, još jednom naglašavamo kako iz ove - na krivim pretpostavkama i neutemeljenim konstrukcijama - donesene presude ne proizlaze bilo kakve pravne posljedice po unutarnji ustavno-pravni ustroj BiH, niti po ustavno-pravni i institucionalni status Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. HRHB je kroz Washingtonski i Daytonski sporazum postala dio ustavno-pravnog poretka FBiH i BiH, a to će ostati i nakon ove presude. HVO je legitimna i ravnopravna komponenta Oružanih snaga BiH i to će biti i ubuduće. Hrvati su do sada tri puta stvarali i spašavali BiH: u Skupštini BiH, podržavanjem i provođenjem Referenduma o neovisnosti i vojnim uspjesima u Hrvatima neželjenom i nametnutom ratu. Čine to i po četvrti put, braneći Ustav BiH i Daytonski sporazum te time gradeći Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj će tri naroda biti konstitutivna i međusobno jednakopravna, a svi građani bez obzira na nacionalnu pripadnost slobodni i jednaki u svim pravima.
Niti jedna odluka Haškoga suda ne može dovesti u pitanje konstitutivnost i jednakopravnost Hrvata u BiH, niti spriječiti našu legitimnu i pravednu borbu za postizanje pune ustavne, institucionalne i političke jednakopravnosti Hrvata u BiH. Borbom za jednakopravnost Hrvata mi se borimo i za jedinu moguću stabilnu, održivu i prosperitetnu BiH, državu ravnopravnih naroda i slobodnih građana. Žrtva koju podnose naši nepravedno osuđeni prijatelji, kolege i suborci bit će nam dodatno nadahnuće i stalna opomena da u toj borbi ne smijemo posustati ni po cijenu osobne žrtve bilo koga od nas.
Također, ulogu RH u ratu u BiH smatramo iznimno pozitivnom i korisnom ne samo s pozicije cjelovitosti i neovisnosti BIH, nego i s pozicije interesa Muslimana/Bošnjaka u BiH. Bez logističke, humanitarne, medicinske i vojne pomoći koju je RH pružala i BiH i muslimanskom/bošnjačkom narodu ishod rata u BiH zasigurno bi bio mnogo nepovoljniji i za državu BiH i za muslimanski/bošnjački narod. Stoga optužbe o agresiji Hrvatske na BiH i negativno konotiranje njezine vojne i političke uloge u ratu u BiH smatramo izrazom licemjerne nezahvalnosti i bezobraznog cinizma.
Kao legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH, suosjećamo sa svima koji su na bilo koji način nastradali u proteklom ratu i izražavamo počast svim žrtvama. Ali, isto tako, izražavamo i svoju duboku zahvalnost i poštovanje prema svemu dobrom i korisnom što su naši prijatelji, kolege i suborci Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić napravili u procesu borbe za opstojnost i samobitnost Hrvata u BiH.
Na poseban način, još jednom ističemo svoje neizmjerno poštovanje prema žrtvi vlastitog života koju je u ime obrane svoje, ali i časti i dostojanstva hrvatskog naroda herojski položio general Slobodan Praljak."
-
bolan osjećajDanijela Dvornik slomila se zbog unučice: ''Kad je ljudska zloba jača...''
-
Potraga u tijekuAutobus s turistima propao kroz led najdubljeg jezera na svijetu: Samo jedan se uspio spasiti
-
Poseban karakterSrce posebno kao i kosa: Klizala je iz čiste radosti, osvojila zlato, ali i simpatije svih, pa i konkurencije
