Putin, Obama, Netanyahu i Merkel (Foto: AFP)
Putin, Obama, Netanyahu i Merkel (Foto: AFP)

I najrazvijenije i najdemokratskije sile imaju svoje demone.


Putinova Rusija često je na meti međunarodne političke zajednice zbog nekih svojih metoda. Iako se danas diče demokracijom, makar demokracijom na ruski način, Ruse se i dalje optužuje da u nekim segmentima i dalje drže starih sovjetskih metoda, među ostalim i one kojom protivnici sustava nestanu s lica zemlje. Najzapamćeniji takav slučaj u novijoj povijesti zasigurno je onaj trovanja Aleksandra Litvinenka. I doista se čini kako među moskovskom birokracijom postoji cijela mašinerija koja se bavi disidentima i protivnicima Kremlja.

No nije Rusija jedina zemlja koja se mora riješiti nekih loših navika. Pogledajmo, primjerice, Sjedinjene Američke Države - najdemokratskiju od svih demokratskih zemalja. Toliko demokratsku zemlju, da si ne može pomoći i jednostavnu tu silnu demokraciju mora širiti po cijelom svijetu bez obzira na posljedice koje to nosi sa sobom. A budući da su demokracija i sloboda ukorijenjene u samo američko društvo teško im je uvažiti argumente kojima im se pokušava dokazati da bi nekim društvima u demokraciji bilo znatno gore. Osim toga, Amerikanci imaju još jednu gadnu naviku - zračni napadi na ciljeve u zemljama koje im nisu ni blizu. Zvuče li vam Afganistan, Jemen i Irak poznato? Da ne nabrajamo dalje...

No da ne blatimo samo ove dvije svjetske velesile, recimo da i Izrael ima putra na glavi. I to koliko. Otkako su proglasili neovisnost započeli su s politikom odmazde prema Palestincima. Iako je prvenstveno bila usmjerena prema vojnim i paravojnim skupinama, Izrael danas koristi svoje 'obrambene snage' protiv različitih skupina štp često rezultira civilnim žrtvama. Iako im to na međunarodnoj razini nosi više štete nego potencijalne strateške koristi teško da će se riješiti ove navike: A kad smo već u regiji recimo da si ni Palestinci ne čine uslugu unutarnjim sukobima, korupcijom i potpuno neproduktivnim oblicima otpora koji im nipošto ne idu u prilog nacionalnim aspiracijama.

Njemačka pak, od katastrofalne hiperinflacije 1923. godine gotovo sumanuto pazi na stabilnost valute koja se pretvorila u opsesiju fiskalnom odgovornošću. Takav stav nastavlja se i danas zbog čega je Njemačka, tijekom financijske krize 2008. godine nametnula najoštrije mjere štednje koje su produlje agoniju recesije i uzrokovale štetu i drugim europskim zemljama.

A mogu li države uopće prekinuti sa svojim lošim navikama?

Naravno da mogu - primjera je mnogo i to vrlo očitih. I Njemačka i Japan imale su aspiracije za osvajanje susjednih zemalja pa su se riješile tih težnji. SAD je zdravo za gotovo uzimao ropstvo i rasizam, ropstvo je ukinuto, a već desetljećima se bore protiv stigme rasizma. Singapur je od korumpiranog lučkog grada postao sinonim za poštenje.

Dakle, moguće je, ali kao što smo naučili na primjeru Japana i Njemačke, loše navike mogu uzrokovati potpune nacionalne katastrofe, zaključuje Foreign Policy.