Usprkos stalnim napetostima i nasilju na Bliskom istoku, mirovni proces u izraelsko-palestinskom sukobu tijekom godina se pokušao održati uz velike napore međunarodne zajednice, ali unatoč brojnim potpisanim sporazumima i dogovorima trajni mir čini se dalekim. Neke bliskoistočne zemlje uspjele su ipak potpisati i održati mirovne sporazume - poput povijesnih mirovnih sporazuma između Egipta i Izraela (1979.) i Jordana i Izraela (1994.), a s druge strane napetosti između drugih, poput onih između Izraela i Libanona ili Izraela i Sirije, ne prestaju.
Pročitajte i ovo
Međunarodna zajednica ipak je tijekom godina najveću pozornost obraćala upravo sukobu između Izraelaca i Palestinaca pokušavajući naći rješenje koje će zadovoljiti obje strane. Glavna pitanja izraelsko-palestinskih mirovnih pregovora godinama se ne mijenjaju: radi se o statusu Jeruzalema (grada koji obje strane žele proglasiti glavnim gradom), povratku palestinskih izbjeglica, pitanju izraelskih naselja na palestinskim područjima, pitanju konačnih granica buduće palestinske države, te pitanju sigurnosti.
Prvi pokušaj pronalaženja rješenja jedne od najvećih svjetskih kriza održan je 1991. u Madridu, a na konferenciji su sudjelovale sve 'zainteresirane strane'. Razgovori su nastavljeni u Washingtonu, uz gotovo nikakve pomake, a zatim ih je zamijenio niz tajnih susreta između izraelskih i palestinskih pregovarača koji su rezultirali mirovnim sporazumima iz Osla 1993., planom koji je postavio potrebne elemente i uvjete za stvaranje buduće palestinske države te omogućio Palestincima osnivanje palestinske samouprave. Povijesni sporazum potpisan je na travnjaku Bijele kuće 13. rujna 1993., a tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin, ministar vanjskih poslova Shimon Peres i čelnik PLO-a Jaser Arafat za svoje su napore nagrađeni Nobelovom nagradom za mir.
Nakon Rabinova ubojstva mirovni proces zapao je u slijepu ulicu, uvjeti života na palestinskim područjima bili su sve teži, što je uzrokovalo nezadovoljstvom te sve većim brojem samoubilačkih napada na izraelske ciljeve.
Sljedeća značajna mirovna konferencija održana je u Wye Riveru 1998., a bila je svojevrsni nastavak sporazuma iz Osla. Tadašnji izraelski premijer Benjamin Netanyahu, Arafat i američki predsjednik Bill Clinton potpisali su memorandum koji se odnosio na izraelsko povlačenje sa Zapadne obale, a bavio se i sigurnosnim pitanjima.
Izraelci i Palestinci najviše su se ipak približili miru na summitu održanom u Camp Davidu 2000. godine. Tadašnji izraelski premijer Ehud Barak navodno je Arafatu nudio 95 posto Zapadne obale i pojasa Gaze, kao i palestinski suverenitet nad istočnim Jeruzalemom te napuštanje izraelskih naselja na palestinskim područjima. Arafat je tu ponudu odbio bez protuprijedloga, a Clinton je za neuspjeh summita optužio palestinsko vodstvo.
Dvije godine kasnije, postignut je dogovor o 'mirovnim smjernicama', ali do današnjeg dana nijedna strana nije ni djelomično ispunila svoje obaveze. U međuvremenu je umro Arafat, vodstvo Palestinaca preuzeo je Hamas, koji se nalazi na popisu terorističkih organizacija SAD-a i EU-a, a i izraelska politička scena se bitno promijenila.
Za sada nije jasno tko će sve sudjelovati na konferenciji u
Annapolisu, a analitičari procjenjuju da od novog pokušaja
pronalaženja mirnog rješenja desetljećima duge krize na Bliskom istoku ne treba puno očekivati.
-
Izbori za ZagrebUrnebesni smijeh u studiju: Nakon govora Selak Raspudić Ivana Petrović rekla samo jednu riječ
-
Specijalna emisija Nove TVJokić šokiran govorom izabranog gradonačelnika: "Izrečena je rečenica koja nikada ne bi trebala biti dio političkog govora"
-
Važno je znatiOd igre do tragedije: "Roditelji, odrasli, pazite na djecu, kad nastane tišina..."
