One u 6 točaka podrazumijevaju zabranu izdavanja viza i zamrzavanje imovine odgovornima za nasilje u toj duboko podijeljenoj zemlji. Europska unija je time pokazala da, baš kao i u vrijeme raspada Jugoslavije, uopće ne razumije kontekst ukrajinske krize. Na to je već, kao i na mogućnost raspada države upozoravao bivši ukrajinski predsjednik Kravčuk.
Tragičnu povijest Ukrajine definira njezin položaj, ovisnost o ruskom plinu i činjenica da je glavna transverzala protoka ruskog plina prema Europi. Ukrajina je vječna moneta za potkusurivanje, prostor kojim Amerika i europski Zapad već desetljećima, uključujući i vrijeme SSSR-a i hladnoga rata - pokušavaju kontrolirati vlast u Kremlju.
"Ukrajina je velika i važna zemlja, ali za Washington ipak nije toliko velika i važna da bi bila važnija od američkog mirnodopskog spašavanja obraza u Damasku i Teheranu. No ostala je i prevelika i previše važna za Rusiju, da bi bez otpora Moskve potpisala sve što od nje traži Europa, koja u ovom trenutku može samo mahati velikim načelima, dok mudro stoji po strani kada treba otvoriti neke debele novčanike'', izjavio je pod kraj prošle godine jedan od najglasovitijih i najiskusnijih američkih obavještajaca i geopolitičara, Zbiegnew Brzezinski. I u tim riječima je ključ briselskog nerazumijevanja ove najnovije ukrajinske krize. I to s pozicija trenutačnih vanjskopolitičkih prioriteta SAD-a.
Drugim riječima, Putin je Obami ponudio uzmak od vojne intervencije u Siriji, Snowden u Rusiji je tempirana bomba, a bez SAD-a, baš kao i za rata u bivšoj Jugoslaviji - Europa Ukrajinu nije u stanju riješiti.
Uz to, politika EU s ovim je potezom postupila krajnje licemjerno prema ukrajinskom vodstvu. Prije svega jer je šutke dopuštala da se u redove opozicijskih snaga, predvođene Kličkom kojeg, sasvim je jasno, njemačka agentura ''gradi'' već 5 godina i Jacenjukom, infiltriraju radikalne i profašističke skupine koje su dobro organizirane i koje, što je potpuno vidljivo, više nitko ne može kontrolirati, kao što još nitko ne zna tko s njima upravlja. Licemjerna je i stoga što je EU o korumpiranoj Janukovičevoj vlasti znala sve, a šutjela je. Štoviše, kad je 2010. Julija Timošenko izgubila izbore, Bruxelles je Janukoviča primao s počastima, baš kao svojedobno i Bashara Al Assada. Smatrali su da je sposoban provesti reforme i osigurati platformu za strane investicije.
Kremlj, koji mu je ''pametnom politikom Gazproma'' osigurao tu pobjedu - okrenuo mu je leđa. Putin ga više nije podržavao, iako se sukladno ruskom interesnom smjeru Janukovič usprotivio priznanju Kosova ,te Abhazije i Južne Osetije. Ali istodobno je potvrdio članstvo u Partnerstvu za mir NATO saveza ne skrivajući svoju želju za boljim i čvršćim vezama sa zapadom. Sve do ''raskola'' koji je nastao nakon što je Janukovič političkim procesom odlučio eliminirati Juliju Timošenko koja mu je bila jedina ozbiljna oporba. Za Zapad je to značilo potpuni gubitak kontrole nad ukrajinskom politikom. Dokaz da Ukrajina treba mudro vodstvo, koje će njezin položaj, iz manjkavosti pretvoriti u komparativnu prednost - a ne pijune stvorene ''revolucijama i kontrarevolucijama''.
Iz ove perspektive, to nažalost nije moguće, prije svega zbog demokratske potkapacitiranosti društva da stvori osnovu za dogovor zapada i istoka te velike i lijepe zemlje. Revolucija u Kijevu, uz teško krvoproliće, neviđeno od uspostave ukrajinske neovisnosti, poprima obrise revolucije s neofašističkim elementima. I EU nema pravo upirati prstom u Janukoviča kao isključivog krivca.
Na potezu je Vladimir Putin. Ono što se s visokim stupnjem sigurnosti može kazati je da će on podržati smjenu Viktora Janukoviča, ako ne i osobno mu kazati da odstupi. On ga je nakon što je s dvjema plinskim krizama, drugom blokiravši Europu i to uz same američke predsjedničke izbore - svrgnuo narančastu proameričku vladu izraslu na krilima revolucije - doveo na vlast na izborima 2010.
U interesnoj podjeli svijeta, još od završetka Drugog svjetskog rata i konferencije na Jalti Ukrajina, baš kao i Gruzija, spada u sferu ruskih interesa. Što se budućnosti Ukrajine tiče, svaki od mogućih scenarija, od građanskog rata do podjele na federalne jedinice - bio bi tek puko nagađanje. Sigurno je tek i to da čak i poželjna promjena političkog sustava te smanjenje ovlasti predsjednika, u ovom trenutku ne bi polučila nikakav rezultat.
Valja pričekati da se u nedjelju ugasi olimpijski plamen u Sočiju.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
