Kolinda Grabar-Kitarović (Foto: AFP)
Kolinda Grabar-Kitarović (Foto: AFP)

Svojim posjetom Rusiji Predsjednica želi ostvariti konkretan cilj: prezentirati Hrvatsku u povoljnom svjetlu, kao pouzdanu i svestranu zemlju koja pragmatično pristupa međunarodnoj politici i gospodarstvu te, ako Bog da, ostvariti konkretan poslovni kontakt.


Ovim posjetom Predsjednica uzima inicijativu premijeru Andreju Plenkoviću koji prema Rusiji ima puno rigidniji stav. Iako je i Predsjednica zapadno orijentirana, očigledno je da na Pantovčaku shvaćaju da se Hrvatska mora iskoprcati iz živog pijeska nesretnih vanjskopolitičkih okolnosti koje su je nedavno zatekle: s gotovo svakom zemljom bliskog susjedstva postoji nekakav problem, nesporazum ili kontroverza. Čemu još i blaga nakostriješenost prema Rusiji, koja većinom ima solidne odnose sa svim tim zemljama?

Naravno, bilo bi sasvim naivno smatrati da bi Rusija na bilo koji način mogla intervenirati i lijepo zamoliti Sloveniju, Mađarsku ili Srbiju da odsada budu topliji i nježniji prema nama; politika nije klub uzajamne podrške anonimnih alkoholičara. Ali odmjeren i poslovičan odnos prema Moskvi mogao bi stvoriti dobru atmosferu i ubaciti nas u opći „đir“ samostalnosti u kojem su trenutno susjedne zemlje.

Predsjednica se tako pokušava nametnuti kao konstruktivni državnik. Možemo slikovito pretpostaviti da se radi o maloj pobjedi Predsjednice nad drugim političkim krugovima moći u Hrvatskoj.

No, osim navedene neopipljive pogodnosti razgovor s Putinom i Rusijom teško je napuniti nečim konkretnim.

Agrokor neće biti tema dana. Ona će, naravno, poput duha Hamletova oca biti prisutna metafizički, no strane će se vjerojatno diplomatski odlučiti na šutnju o tom problemu. Sberbank se kod nas medijski prikazuje kao Putinov origami koji on sastavlja i modelira po volji.

No, to nije tako. Ako na Pantovčaku shvaćaju da je Sberbank ruska najkrupnija, ali vrlo neovisna bankovna institucija, onda je razgovor o dugovima Agrokora sam po sebi neumjestan. Tu je puno zanimljiviji drugi kreditor – banka VTB, koja je za razliku od Sberbanke pod neposrednim utjecajem Kremlja i koja u cijeloj situaciji šuti. Analitičar Maksim Samorukov iz Carnegie Endowmenta smatra da VTB ne želi davati nikakve izjave kako se na zapadu ne bi potaknuli strahovi o ruskom pritisku, što dobro ilustrira blizinu te banke i političkog vrha. No, ako VTB šuti i ne daje izjave, onda nema temelja za razgovor makar o ovom segmentu Agrokorova duga.

Uvijek postoji fantazija (koja nije neutemeljena) o otpisivanju duga, barem što se VTB-a tiče. Uostalom, Rusija je otpisala 11 milijardi dolara težak dug Sjeverne Koreje, 20 milijardi duga afričkim zemljama, 30 milijardi Kubi itd. Popis je pozamašan. Ipak, sve te zemlje imaju nešto što koristi Rusima – geografski, politički ili resursno. Što ima Hrvatska? Spomenuti Maksim Samorukov upozorava da je takva nagodba u ovim okolnostima teško moguća jer je Kremlj očvrsnuo i postao još pragmatičniji.

Tema dana bit će gospodarstvo. I to je ono najinteresantnije. Pisali smo ranije da u hrvatskoj postoje snažni ekonomski proruski krugovi koji žele prodrijeti (ili se učvrstiti) na istočnom tržištu. U Rusiji će prigodom posjete biti organiziran rusko-hrvatski gospodarski forum, a Poslovni dnevnik navodi da će na njemu sudjelovati pozamašan broj (100) hrvatskih kompanija.

Gospodarstvo je tu dio politike. Naime, Rusija još uvijek drži kontrasankcije, kojima zabranjuje uvoz prehrambenih proizvoda iz zemalja EU-a. To je, naravno, uz sankcije EU-a velika neugodnost. Godine 2012. izvoz Hrvatske u Rusiju iznosio je gotovo pola milijarde dolara i bio je dosta raznolik: većinom lijekovi, kemijski proizvodi, mašinerija i električna i računalna oprema te prehrambeni proizvodi, voće, odjeća, drvo itd. Prošlogodišnji izvoz bio je dva puta manji, tek 210 milijuna dolara, većim dijelom tek isti farmaceutski proizvodi i farmaceutski dodaci prehrani.

Budući da vjetrovi europske i transatlantske politike polako pušu prema većoj samobitnosti zemalja EU-a, Hrvatska se mora sama snalaziti i koristiti ovakve pokušaje državne intervencije za „poguranac“ posrnulom gospodarstvu. Dodajmo i činjenicu da je Merkel ostala kancelarka, što odgovara Putinu koji je prije njemačkih izbora nastojao ostaviti dobar dojam jer postoji realna mogućnost da će sankcije Rusiji u nekom doglednom vremenu biti ukinute. A kad se to dogodi, dobro je imati kakvu-takvu startnu poziciju.

Osim toga, tu je i energetika. Unatoč tome što je diversifikacija ključna za našu energetsku sigurnost, alternative ruskom plinu Hrvatska zasada objektivno nema, a privatni ugovor između PPD-a i Gazproma zadaje određeni dobar partnerski ton. Stoga je sasvim moguće da će Predsjednica predstaviti Rusiji i Putinu projekt "Tri mora" kao otvorenu i vezivnu inicijativu te probati uvjeriti rusku stranu da se ne radi o antiruskom projektu, već o poduhvatu koji može stvoriti dobru konkurenciju i mogućnosti za sudjelovanje svih zainteresiranih igrača, pa i Rusije.

Također, dobar kontakt s Putinom može biti i, barem na psihološkoj razini, lijek od strahova da Putin s Dodigom potkopava susjede (što je zapravo više fantazija Dodiga nego bilo koga drugog).

Na kraju ostaje pitanje Putinove motivacije. Zašto prima Predsjednicu i što može dobiti od Hrvatske? S jedne strane, zašto ju ne bi primio? Iako ne previše perspektivna iz perspektive Kremlja, Hrvatska je ipak zemlja s određenim kapacitetima. Sugovornik iz Carnegie Endowmenta smatra da od Hrvatske Putin može izvući samo svojevrsni kredit simpatije i poslovnog povjerenja. Jer ako se odnosi Rusije i EU-a poprave, upozorava Samorukov, dobro je imati zemlju u kojoj se mogu realizirati razne inačice zamrznutih i postojećih projekata cjevovoda (sjetimo se, „pokop“ Južnog toka nije bila ekonomska, već politička odluka Kremlja uz pasivno nezadovoljstvo čelnika Gazproma) te tako imati polugu protiv zemalja poput Mađarske čije vlade mogu postati previše samouvjerene i početi tražiti od Rusa neprihvatljive plinske uvjete.

Teško da ćemo točno saznati sadržaj razgovora i teško da će elementi ovih tema biti direktno i naglas spomenuti. Posjet službeno prolazi u znaku 25 godina uspostave diplomatskih odnosa i otvaranja ruskog centra za znanost i kulturu u Zagrebu. To je element „meke moći“; organizacija za kulturnu i znanstvenu suradnju Rossotrudničestvo i organizacija za suradnju mladih Rossmolodjež u ovoj su regiji pokrenuli dosta burnu aktivnost. Na forum mladih u Sočiju, gdje će Putin primiti Predsjednicu Grabar-Kitarović prema posljednjim informacijama, putuje čak 80 hrvatskih studenata. Kad smo kod studenata, običaj je da se prilikom ovakvih posjeta održi kakvo predavanje u sveučilištima. Stoga je vjerojatno da bi Predsjednica, ovisno o temi izlaganja mogla govoriti pred studentima Moskovskog fakulteta za međunarodne odnose, Visoke škole za ekonomiju, Ekonomske akademije Plehanov ili inovacijskog centra Skolkovo (gdje često gostuje predsjednik Sberbanke German Gref).

Unatoč određenoj besadržajnosti odnosa i perspektiva Hrvatske i Rusije, nekakvom čudnom lelujanju između verbalnih obračuna, mini špijunskih kriza, Agrokora, postavljanju bista Jesenjinu i Puškinu i svega ostaloga, predsjedničin posjet pokazuje da je voljna uhvatiti se u koštac (nadajmo se za interese Hrvatske) i s ovakvim kontroverznim moćnicima.

''Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.''

''Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.''