Pročitajte i ovo
Bio je to najveći zračno-pomorski desant u povijesti i najmasovnija zajednička akcija SAD-a i Velike Britanije protiv Hitlerove nacističke Njemačke. Nikada se nije na neko tako malo mjesto poput normandijskog poluotoka Cotentin obrušila tolika količina ljudstva i ratne tehnike. U prvom naletu, na obale Normandije krenulo je oko 170 tisuća savezničkih vojnika. Nijemci ih nisu očekivali. Ono što je uslijedilo dobro je poznato.
Prije svega treba naglasiti da, unatoč čestoj, uglavnom američkoj mantri, iskrcavanje u Normandiji nije bio presudan događaj za tijek rata. Odlučujuće bitke već su se odigrale godinu ili dvije prije 6. lipnja 1944. Na istočnom bojištu, Crvena armija već je nanijela Wehrmachtu takve poraze nakon kojih nije bilo moguće uzvratiti udarac. Štoviše, Rusi će operacijom Bagration uskoro nakon početka akcija u Normandiji potpuno slomiti njemačko Istočno bojište i zabiti posljednji čavao u lijes Trećeg Reicha. Uz to, tri četvrtine njemačke vojske bile su uključene u rat na Istoku, dok je tek četvrtina bila na Zapadu i tako će otprilike ostati i nakon invazije. Ipak, operacija Overlord, odnosno bitka za Normandiju, ima značaj jer je njome otvoreno Zapadno bojište, te se Njemačka našla u okruženju gotovo sa svih strana i dodatno razvukla sve slabiju vojsku.
STANJE NA BOJIŠTIMA I PLANOVI
Saveznici su dugo pripremali otvaranje Zapadnog bojišta. Staljin ga je tražio još od napada Njemačke na SSSR u ljeto 1941. kako bi smanjio pritisak na istoku. No trebalo je pričekati nekoliko godina. Crvena armija ne samo da je savladala sve poteškoće i krize, nego je do iskrcavanja odlučno potisnula njemačke snage sa svog teritorija, te je već ušla u Rumunjsku i Poljsku. Istodobno, u Italiji je prema sjeveru sporo napredovao general Mark Clark sa svojom petom armijom. 4. lipnja 1944. oslobodio je Rim. Uz to, bila je gotovo potpuno uklonjena i opasnost od njemačkih podmornica na Atlantiku, tako da nisu mogle više ugrožavati opskrbne linije američkih brodova koji su išli prema Engleskoj. Konačna odluku o invaziji donesena je na prvoj konferenciji „velike trojice“, Staljina, Roosvelta i Churchilla u Teheranu 1943. Logistički je to bio neviđeno kompliciran podvig. Trebalo je odlučiti kada i gdje izvršiti desant, riješiti problem pristaništa za iskrcavanja goleme količine ljudi i materijala, kako organizirati njihovu opskrbu i kako sačuvati tajnost. Zbog zavaravanja njemačkih obavještajnih službi, stvorene su lažne vojne jedinice, koje su ih trebale navesti na to da će se invazija dogoditi u neko drugo vrijeme na nekom drugom mjestu. Trebalo je savladati Atlantski bedem, sistem moćnih utvrđenja, koja su se protezala od Norveške do Španjolske, iako je to više bio dojam pod utjecajem propagande, pravo stanje bilo je prilično drugačije. Moralo se spriječiti brzo prebacivanje neprijateljskih strateških rezervi na ugroženo područje i s mostobrana se što prije probiti u otvoren prostor, da bi se krenulo u oslobađanje zapadne Europe.
U osnovi je plan napada izgledao ovako:
trebalo je osvojiti Cherbourg, luku koja je imala pristanište za velike brodove, i dovesti britanske i američke armije na liniju koja se proteže od ušća rijeke Dives u La Manche, pa preko Mortaina do Avranchesa na Atlantiku, a zatim bi one prodrle u Bretanju, pa istočno prema Sarthi i Seini. To sve je značilo da će Prva američka armija, osim što će zauzeti Cherbourg, morati zauzeti golem prostor prije nego što se sjedini s britanskom Drugom armijom. Upravo zbog toga britanska Druga armija mora pomoći američkoj Prvoj tako da na istočno krilo privuče što veći broj njemačkih oklopnih divizija, te omogući Amerikancima da brzo osvoje teritorij i probiju front na zapadnom krilu. Na istočnom krilu, međutim, nije bilo tako hitno da se postignu uočljivi rezultati. Tu se moralo upustiti u žestoku borbu iscrpljivanja i navesti protivnika da ubaci svoje rezerve. Caen, važan željeznički čvor, bio je od velike strateške važnosti. Kroz njega su prolazile glavne ceste koje su s istoka ili jugoistoka vodile prema mostobranu.
Otprilike stotinu kilometara obale u Normandiji bilo je određeno za područje napada, premda je bila riječ o velikom pojasu, gdje je obala bila izložena velikim valovima i bez luka. Američke armije su se trebale iskrcati na plažama nazvanim Utah (Collins i 4. divizija) i Omaha (Gerow i 1. divizija), a za Britance i Kanađane su bile predviđene Gold (Bucknallova 50. divizija), Juno i Sword (Crockerova 3. kanadska i 3. britanska divizija). Za prvi napad bilo je odabrano 176,000 ljudi, 20 000 vozila, više od 5000 tenkova i 12 000 aviona. Prije samog iskrcavanja na plaže pomorskim desantom, neophodno je bilo osigurati unutrašnjost padobranskim desantom. Mostobran na plaži Utah nije se mogao brzo proširiti bez zauzimanja cesta preko močvara, otprilike 2 kilometra u unutrašnjosti. Taj zadatak dobile su američke 82. i 101. zračno-desantna divizija, koje su morale zauzeti prijelaze preko rijeke Merdret i prometno čvorište St. Mere-Eglise, te izlaze s plaže Utah, kako bi 4. američka divizija nakon iskrcavanja brzo prodrla u unutrašnjost. Na britanskom sektoru, 6. zračno-desantna divizija, trebala se spustiti jedrilicama kod Benouvillea i zauzeti dva mosta, pa bi na taj način osigurali istočno krilo grupe britanskih armija.
Što se tiče samih vojnika, Amerikanci su bili većinom neiskusni mladići kojima je to bio prvi put da idu u akciju, tek je manji dio već imao borbenog iskustva iz sjeverne Afrike i Sicilije. Britanci su, međutim, bili u borbi od 1940., kada su kod Dunkerquea istjerani s kontinenta i u Africi, gdje im je muke zadavao Afrički korpus, pa su imali uglavnom iskusne vojnike, koji su poznavali njemački način ratovanja.
Na kraju je, nakon više odgoda zbog lošeg vremena, cijela operacija određena za 6. lipnja, nazvana dan D, iako ni za tada nije bilo prognozirano dovoljno dobro vrijeme da bi iskrcavanje proteklo bez problema. Ipak, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, Dwight D. Eisenhower, morao je riskirati. Ne krenu li tada, iduća prilika će se zbog lošeg atlantskog vremena otvoriti tek u kolovozu, a do tada su njemačke obavještajne službe mogle otkriti planove invazije.
ATLANTSKI BEDEM
Za obranu od Savezničke invazije iz Velike Britanije, Nijemci su već u jesen 1942. počeli graditi sustav utvrda nazvan Atlantski bedem. Bilo je nemoguće sagraditi neprobojnu liniju od Španjolske, pa sve do Norveške i Nijemci su to znali. Izbor je ipak bio sužen jer je samo francuska obala najbliža engleskoj mogla biti meta invazije. To područje branila je armijska skupina B, kojom je zapovjedao feldmaršal Erwin Rommel. Nakon temeljite inspekcije, uvidjevši da je bedem neprobojan najviše zahvaljujući propagandi, latio se posla da organizira obranu. Šest mjeseci je pola milijuna ljudi organizacije „Todt“ gradilo goleme bunkere, utvrđenja i topovske pozicije, koje bi pokrivale svako moguće mjesto iskrcavanja na francuskoj obali, a nepregledni kilometri obale bili su posijani milijunima mina i protutenkovskih zapreka. Veći dio radova bio je koncentriran na područje Pas De Calaisa, gdje je po njemačkom mišljenju bilo najvjerojatnije područje za savezničko iskrcavanje jer je tamo kanal bio najuži.
No, Rommel se nije dovoljno pouzdavao samo u statičnu obranu. Znao je da će saveznike odbaciti jedino ako ih napadne s čela i odmah uništi. Zato je zagovarao taktiku obrane koja se sastojala od držanja što većeg broja divizija (pogotovo oklopnih) u neposrednoj blizini obale, kako bi one što prije napale savezničke invazijske snage i odbacile ih u more, jer ako bi se odugovlačilo s protunapadom, saveznici bi uspjeli nagomilati svoje brojne snage i onda iskoristiti svoju brojčanu i zračnu nadmoć nad razvučenim njemačkim snagama. „Rat ćemo dobiti ili izgubiti na obalama“, rekao je i nadodao „prva 24 sata nakon invazije bit će odlučujuća“.
Ostali generali iz vojnog vrha nisu dijelili njegovo mišljenje. Poučeni iskustvom iz širokih prostranstava SSSR-a, Gerd von Runstedt, na čelu svih armija na Zapadu i zapovjednici oklopnih jedinica - Hausser, Dietrich i von Geyr, smatrali su da bi taktika trebala biti koncentriranje velikog broja oklopnih divizija u pozadini i onda zadavanje jednog snažnog, odlučnog udarca koji bi uništio neprijateljsku silu. Heinz Guderian, tada glavni inspektor njemačkih oklopnih snaga i otac njemačke doktrine oklopnog ratovanja vodio je žestoku polemiku s Rommelom, čija je zamisao o raspoređivanju snaga uzduž obale bila u suprotnosti s Guderianovim prvim zakonom oklopnog ratovanja, a to je koncentriranje svih jedinica u jedinstvenu snagu i zatim napadanje kao jedna organska cjelina. No, kao što je Rommel primjetio, nitko od njih nije imao priliku voditi snage dok je iznad njih dominantna neprijateljska avijacija i zato njihova zamisao ne bi upalila, njemački protuudar bio bi zbog opasnosti iz zraka oslabljen prije nego što dođe do saveznika. Luftwaffe je nad Kanalom bila svedena na otprilike 150 aviona, nasuprot savezničkih 12,000. Uvidjevši da se generali ne mogu složiti, Hitler, koji je imao vrhovnu kontrolu nad njemačkom vojskom, napravio je kompromis. Rasporedio je snage u pozadini Pas de Calaisa i dodijelio Rommelu da upravlja rezervom grupe armija B, dok je sam preuzeo kontrolu nad moćnim oklopnim divizijama u pozadini. I tako nitko nije bio zadovoljan. Ključna pogreška bila je u tome što se bez Hitlerovog dopuštenja nije moglo aktivirati jake oklopne snage, pa nije moglo biti brzog protunapada.
U jednome su se njemački zapovjednici ipak slagali. Hitler možda i nije, ali oni su bili uvjereni da će se Saveznici iskrcati na Pas de Calaisu, negdje između Somme i Dunkerquea. Zato su imali dobre razloge: to je bio najkraći put za Ruhrsko područje u kojem je bila gotovo sva njemačka ratna industrija. Stoga se od 58 divizija raspoređenih po Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj, njih 25 nalazilo sjeverno od Seine, a samo 17 u trokutu između Seine i Loire.
Nijemci su nespremno dočekali 6. lipanj, što zbog loše obavještajne, što zbog uspješnih protivničkih varki, a i zbog loših meteoroloških prognoza za taj dan. U vrhovnom su zapovjedništvu bili opušteni, a zapovjednici s vrha čak i nisu bili u blizini bojišta. Rommel je bio na putu kući jer mu je supruga imala rođendan. Nitko nije očekivao da bi Saveznici mogli napasti baš tada.
NAPAD POČINJE
Prve jedinice od šest padobranskih pukova spustile su se na poluotok Cotentin oko 2:30 ujutro, dočekane snažnom njemačkom protuavionskom obranom. Takav doček, nedovoljna upućenost mnogih pilota, te oblaci iznad orijentira i zona spuštanja, sve je to uzrokovalo razvlačenje snaga. Od 6,600 ljudi 101. zračno-desantne divizije koji su se spustili, prikupilo ih se 2,500. A sjevernije je 82. zračno-desantna naišla na još žešći otpor, jer se spustila u područje koncentrirane njemačke 91. divizije.
Dva puka spustila su se zapadno od Merdreta i na širokom području uplela u niz malih okršaja s jedinicama njemačke 91. divizije. Oni su bili odsječeni od puka koji se spustio na važno prometno čvorište St. Mere-Eglise, dugo razvučeno selo koje je dominiralo cestom za Cherbourg. Jedinice koje su se poslije podne iskrcale na plaži „Utah“ nisu se uspjele probiti do divizije, koja je ostala izolirana.
I tako su borci tih desantnih divizija dočekali prvo svanuće nakon Dana-D. Manje odlučnima činilo se da je desant propao, ali se dogodilo upravo suprotno: raspršene grupacije brzo su se prikupile. Generali Taylor i Ridgeway već su imali pod kontrolom svoje jedinice. Cilj padobranskog desanta bio je ostvaren. Nijemcima je pažnja odvučena na unutrašnjost, a u 5:30 ujutro, sa većih brodova krenuli su desantni čamci prema obali.
Počele su pristizati i divizije morskim putem na plaže. Četvrta, koja se iskrcala južnije od planiranog mjesta „Utah“, iznenadila je Nijemce, što je brzo iskoristila. Plažu su branile divizije slabe kvalitete, mnoge uspostavljene od zarobljenika s istoka, pa su Amerikanci velikom brzinom okupljali snage i materijal na obali. Da su Nijemci na Dan-D izvršili koncentrirani napad na desantne jedinice, ozbiljno bi ugrozili 4. diviziju. Međutim, zbunjeni spuštanjem neprijatelja na velikom prostoru, oni su tu zakazali. U noći nakon Dana-D, kad je njemački padobranski 6. puk stigao u St. Come-du Mont, već je bilo prekasno.
Na „Omahi“ je situacija bila nešto drukčija. Tamo je vladao kaos i konfuzna borba američke 1. divizije, loše podržane iz zraka i od brodske artiljerije. Na plažama je vladala strašna gužva, a ljudski gubici su bili veliki. Tek poslije podne postupno se u to počeo uvlačiti red, kad su se novi pukovi uspjeli iskrcati na obalu i krenuti naprijed, boreći se za svaki komadić zemlje. Oni su, u stvari, udarili na elitnu njemačku 352. diviziju, koja je odlično branila područje na kojem se uvježbavala i koje je dobro poznavala.
Britanci i Kanađani, bez velikih su se poteškoća iskrcali na svoje tri plaže i bilo je jasno kako će oni morati iskoristiti svoj uspjeh da privuku na sebe njemačke tenkove i rasterete Amerikance.
Mala luka Port-en-Bessin, bila je spoj između američke Prve i britanske Druge armije. Nakon oštre borbe s djelovima njemačke 726. divizije, odred britanskih komandosa zauzeo je kotu 72. pokraj luke, a topovi kraljevske mornarice dovršili su posao. Južnije, britanska 50. divizija i 8.oklopna brigada u sastavu 30. korpusa su zajedno s Kanađanima s „Junoa“ došli do ceste Caen – Bayeux i ugledali aerodrom Carpiquet, ali su se u sumrak povukli i utvrdili. Između njih i britanske 3. divizije na „Swordu“, zjapio je prazan prostor, koji je kontrolirala njemačka 21. oklopna divizija. Ta divizija je nastavila zadavati muke Britancima učestalim malim kontranapadima, zbog čega je širenje mostobrana bilo znatno usporeno.
SAVEZNICI IMAJU MOSTOBRAN
Optimizam u Vrhovnom zapovjedništvu u Velikoj Britaniji i SAD-u bio je velik, ali na obalama Normandije situacija nije bila ružičasta. Britanska armija nije uspjela zauzeti Bayeux, aerodrom Carpiquet i sam Caen. Na „Omahi“, Amerikanci su tek zakoračili na kopno, dok na plaži „Utah“ veza sa zračno-desantnom divizijom još nije bila uspostavljena.
Između američkih mostobrana bile su velike praznine koje je trebalo zatvoriti, također ih je bilo između britanske 3. divizije i Kanađana. Istovremeno, izviđački su avioni otkrili da su se prema Normandiji kretale njemačke oklopne divizije: 12. SS „Hitlerjugend“, koja je bila stacionirana u blizini Rouena, zatim 2. SS „Das Reich“ koja je stizala s juga Francuske, oklopna Lehr divizija i ostale jedinice.
Da bi se usporilo i zaustavilo njihovo napredovanje, bombarderi su po noći izveli više od tisuću letova i napadali cestovne i željezničke čvorove u luku koji se pružao od Pariza sve do baze poluotoka Cotentin. Ta strahovita zračna podrška nastavljala se dan i noć u tim prvim kritičnim danima. Bombarderi i lovci američke 8. zračne armije rušili su ceste i pruge prema Parizu i Loiri. Avijacija je pri povratku donosila nove podatke o njemačkim pokretima prema frontu. Kad je zapovjednik britanskih snaga, proslavljeni general Bernard Montgomery, stupio na tlo Normandije, već mu je bilo jasno da Nijemci ne mogu poduzeti dovoljno snažan protunapad da odbace Saveznike u more.
Iskrcavanja na Dan-D, premda su predstavljala saveznički trijumf, samo su bila preludij dugoj, razvučenoj bitci, čiji se ishod dan nakon iskrcavanja još nije mogao predvidjeti. Unatoč savezničkoj premoći u zraku, Nijemci su još imali izgleda da, pod stručnim vodstvom, poraz pretvore u pobjedu. Teren „bocage“-mreža visokih živica uzduž Normandije (osim oko Caena), pružao je izvrsnu priliku njihovoj pješadiji, bolje obučenoj od protivničke u finesama ratovanja na takvom zemljištu zatvorena tipa, da zaustavi Saveznike i prijeđe u protunapad.
Imali su bolje tenkove, protutenkovsko oružje i znali su izvrsno kako se njime rukuje. Oni su južno od mostobrana imali prostranstva Francuske koja su mogli prepustiti da dobiju na vremenu. No, kao i više puta do tada, Hitler se umiješao u posao svojih generala i zakomplicirao im život. Otkad je imao vrhovnu komadu nad vojskom u svojim rukama, morali su se prvo njemu obratiti da bi dobili dopuštenje za upotrebu strateških rezervi. Zato su Runstedtu i Rommelu 6. lipnja bile vezane ruke i oklopne divizije su prekasno stupile u akciju. Osim toga, ni nekoliko dana kasnije , Fuhrer nije bio potpuno uvjeren da je to prava invazija. Smatrao je to akcija za odvraćanje pažnje od pravog savezničkog cilja.
ZAKLJUČAK
Otprilike dva i pol mjeseca trajale su borbe u Normandiji i unatoč žestokom otporu njemačkih snaga, Saveznici su se na kraju uspjeli probiti iz mostobrana. Tri faktora odlučila su njihovu pobjedu:
1. zračna nadmoć, iznenađenje i brojčana nadmoć. Bez zračne nadmoći u zraku, Eisenhowerove armije ne bi mogle konsolidirati čvrst mostobran niti se probiti dalje. Stalni zračni udari u korijenu su sjekli svaki njemački protunapad, a zavlačene su bile sve divizije koje su pokušale doći do bojišta.
2. Iskrcavanje na potpuno neočekivano mjesto u neočekivano vrijeme bilo je kobno za njemačke armije. Na tom području nije bilo većih oklopnih jedinica koje bi izvršile protunapad. Jako dugo nakon 6. lipnja, Hitler još nije vjerovao da je to prava invazija, nego samo diverzija. Kasnije je bilo prekasno da se išta učini.
3. Brojčanom nadmoći u ljudima i tenkovima, Saveznici su parirali iskusnim njemačkim vojnicima i nadmoćnim njemačkim tenkovima. U svakom okršaju Nijemcu su bili brojčano nadjačani pa je pravo čudo da su imali ikakvih obrambenih uspjeha.
Invazija u Normandiji ima i političku stranu. Saveznici, u prvom redu Amerikanci i Britanci, nisu htjeli dopustiti da Staljin nakon istočne oslobodi i zapadnu Europu, te je tako stavi pod svoj utjecaj. Intervencijom na zapadu Europe, atlantski saveznici spriječili su daljnju ekspanziju SSSR-a. Nakon svršetka rata, Francuska, Austrija, Italija, zemlje Beneluksa i nordijske zemlje, ostale su snažno povezane s SAD-om jer je on pomagao njihovu poslijeratnu obnovu i razvitak.
Ukupno gledano, ni poraz jedne niti pobjeda druge strane nisu bile iznenađenje. Njemačke oružane snage odavno su prešle vrhunac svojih mogućnosti, a njezin vojni vrh nije bio kvalitetan kao prije. Kada su Saveznici uspjeli učvrstiti mostobran i probiti se, sudbina Trećeg Reicha bila je zapečaćena.
