Sirene zavijaju izraelskim gradovima, njihova protuzračna obrana presreće koliko može nadolazeće projektile, a polako postaje svima jasno da iranska ratna strategija ima jedan jasan obrazac: tama. Baš kao što negativac Bane u "Povratku viteza tame" kaže Batmanu: "Misliš da je tama tvoj saveznik", tako i Iran u noćnim napadima vidi tamu kao svojeg saveznika.
No, nije to slučajno. Riječ je o namjernoj vojnoj i tehnološkoj doktrini osmišljenoj da prikrije, iznenadi i usadi strah. Naravno, noć nudi očitu skrivenost, ali tu je više od samo toga. To je kombinacija tehničkih ograničenja, operativne nužde i psihološkog ratovanja.
Prije svega, same rakete koje Iran ispaljuje, za razliku od zrakoplova, ne mogu se oslanjati na atmosferski kisik za pogon. Zato u sebi moraju nositi i gorivo i kisik, dvije komponente potrebne za izgaranje i potisak u motorima. To je među ostalim i zato što balistički projektili postižu puno veće visine od zrakoplova, u dijelovima atmosfere u kojima je kisik rijedak ili ga uopće nema.
Taj osnovni zahtjev dijeli projektile u dvije kategorije: oni na tekuće gorivo i oni na kruto gorivo, piše Jerusalem Post.
Tekuće gorivo: Snažno, ali izloženo
Iranske rakete dugog dometa obično koriste tekuće gorivo, npr. iranska serija Shahab raketa. Te rakete zahtijevaju složen proces punjenja gorivom prije lansiranja, koji uključuje dva odvojena spremnika: jedan za gorivo i jedan za oksidans. Operacija je vremenski osjetljiva, opasna i zahtijeva stacionarnu infrastrukturu za lansiranje i zemaljsku posadu.
Zbog toga je faza punjenja gorivom najranjiviji trenutak za svaki projektil, posebno pod budnim okom neprijateljskih satelita i špijunskih zrakoplova i dronova. Kako bi smanjio rizik od otkrivanja i napada, Iran često provodi operacije opskrbe gorivom noću, kada je vidljivost slaba i šanse za otkrivanje iz zraka znatno padaju.
Kruto gorivo: Mobilno i spremno
Nasuprot tomu, projektili kratkog i srednjeg dometa poput Fateh-110 i Zolfaghar obično se pokreću krutim gorivom. Ti sustavi unaprijed su napunjeni mješavinom goriva i oksidansa u krutom obliku, pohranjenom unutar tijela projektila.
Spremni su za lansiranje, ne zahtijevaju punjenje gorivom na licu mjesta i mogu se ispaljivati s mobilnih platformi, što ih čini idealnima za iznenadne napade i decentralizirano ratovanje. Međutim, nakon što se zapale, projektili na kruto gorivo ne mogu se ugasiti ili prigušiti. Lansiranje je nepovratno, što je operativni kompromis za mobilnost i brzinu.
Doktrina oblikovana tehnologijom i taktikom
Iransko ponovljeno korištenje noćnih lansiranja nije slučajna odluka. To odražava višeslojnu vojnu doktrinu koja uzima u obzir tehničke realnosti, strateške prilike i psihološku dinamiku rata.
Korištenjem projektila na čvrsto i tekuće gorivo, mobilnih lansirnih platformi i prirodne prikrivenosti noći, Iran je izgradio sustav koji daje prioritet preživljavanju, iznenađenju i psihološkom utjecaju, čak i kada sami projektili ne uspiju dosegnuti svoje ciljeve.
U trenutačnoj borbi za odvraćanje i obranu vrijeme lansiranja jednako je važno kao i sama raketa.
