Hrvatica iz BiH o danima u zarobljeništvu: ''Ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila''

Sarafina Lauš iz travničkog sela Ćukle, u lipnju 1993. izgubila je trojicu sinova i supruga, a ona je bila u logoru u Ćuklama i Zenici. Bila je i svjedokinja pred Haaškim sudom u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Pročitajte i ovo "Mi smo izigrani" General Ivan Tolj: "Ako se nastavi narušavanje položaja Hrvata, morat ćemo vratiti Herceg-Bosnu" Selo Hajković Tragedija u susjedstvu: Dvije sestre smrtno stradale u požaru kuće

Sarafinu kaže da zna tko je odgovaran za smrti njezinih sinova. ''Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sama s osmero djece, valja to prehraniti bez djece, kuće, ostaneš sam na ledini“, rekla je Serafina za Dnevnik.ba.

Sarafina je rodila jedanaestoro djece. Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i supruga. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji, po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina, četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi.

Kaže da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu. ''Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakav novac, samo pravda, znam tko mi je djecu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako se misli da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina Miroslava, tada 22-godišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasti.

''Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga“, kaže Serafina navodeći ime i prezime osobe koja ga je odvela.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to napraviti susjedi.

''Onda su rekli da se to dogodilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobili, otišli bogu da se mole pa to napravili, je li im to bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna što je dalje bilo, ali govorili su joj naši da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca. ''Možeš ti zamisliti, pored svih tih strahota, jednom su djecu poslali, pa mi ondje zarobljeni, a djeca nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzvikivala da će hrvatska sela biti njihova, jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

''Pred sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utjerana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je rekao“, prisjeća se Sarafina.

''Žrtve su žrtve, ja to razumijem, sve mi se isto dogodilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema. ''Bježe od mene kad me vide u selu, nitko mi nikad izvini nije rekao, a ima ih koji su mi djecu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici. ''Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklati ustaška govna pa ih zatrpati', da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih. ''Znači, odmah su nas htjeli ubiti kad su nas zarobili, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila. ''Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to tko?“, pita Sarafina.

Podsjeća i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenicu, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH.

''Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje. ''Njihova vojska ide, napalo nas sa svih strana, ništa mi imali nismo“, kaže Sarafina.