Dublin (Guliver/Thinkstock)
Dublin (Guliver/Thinkstock)

Cijene su, kaže, slične kao i u Hrvatskoj. Izrazito je skupo osiguranje automobila, dok se režije plaćaju svaka dva mjeseca, a voda se ne plaća. Plaća se većinom isplaćuje tjedno i, piše Ivan Radanović, "ne moraš strahovati da je neće biti".


Hrvat Ivan Radanović jedan je od mnogih koji su bolji život potražili u atraktivnoj Irskoj, a proteklog je ponedjeljka obilježio prvu godinu dana od odlaska iz Hrvatske. Pritom se na svojem Facebooku osvrnuo na tu, kako kaže, avanturu života.

Vezani članci Luka Mišetić (Foto: Filip Brala/PIXSELL) Mišetić: "Hrvatska nije bila agresor u BiH, Herceg-Bosna nije bila udruženi zločinački pothvat" Slika nije dostupna "U Münchenu se može čuti sve više naših ljudi, svi mi prijatelji govore da se ne vraćam u Hrvatsku"

"Prije točno godinu dana spakirali smo svoje stvari i krenuli u avanturu života. Krenuli u daleku i nepoznatu nam Irsku sa velikim suzama u očima i sa knedlom u grlu zato jer napuštaš sve svoje i zato jer napuštaš zemlju u kojoj si se rodio, kojoj pripadaš i koju voliš. U glavi imaš tisuću pitanja kao što su: da li je dobro to što činiš, da li ćeš uspjeti pronaći posao, da li ćeš pronaći stan, kako će ti biti? U isto to vrijeme želiš što prije otići iz zemlje kojoj pripadaš i u kojoj si od rođenja zato jer ne možeš normalno živjeti od svoga poštenoga i teškoga rada. Da ne duljim, mislim da znate i sami zbog čega ljudi odlaze iz prelijepe nam domovine", piše Ivan dodajući da je engleski jezik kakav govore Irci drukčiji od onog koji učimo u školi.

"Nakon godinu dana još uvijek ih teško razumijem kada pričaju", dodaje. Kaže kako mu je prvo ugodno iznenađenje bilo kada ga je vozač autobusa pitao je li mu udobno, a iznenadilo ga je i što Irci zahvaljuju vozaču autobusa na vožnji kada iz njega izlaze.

"Osjećao sam se kao da sam došao u sasvim neki novi svijet, svijet pun ljubaznosti. Nakon toga smo došli u hostel, u malu zagušljivu sobicu u kojoj je bilo šestero ljudi. Došlo nam je da se okrenemo i vratimo nazad u HR, ali odlučili smo da nas ništa neće spriječiti u naumu i da nećemo tako lako odustati jer bitno je biti strpljiv i jak", prisjeća se dalje Ivan opisujući kako su on i obitelj sljedeće dane iskoristili za rješavanje dokumenata i traženje poslova. Za to su vrijeme, piše, živjeli u hostelu.

"Dok smo bili u hostelu, počeli smo tražiti stan. Ponuda stanova je jako mala, a cijene su da zaboli glava. Potražnja je užasno velika jer jako puno ljudi dolazi živjeti u IE iz cijeloga svijeta. Na gledanje stana dođe više od trideset ljudi. Imali smo puno sreće i nakon samo 16 dana od dolaska u IE smo našli predivan stan blizu centra u kojem smo i sada", kaže te dodaje kako je Irska puna stranaca iz cijelog svijeta, no svi se međusobno poštuju.

"Irci su jako ljubazni i pričljivi ljudi. Puno puta mi se dogodilo da mi se neki stranac nasmije, pozdravi i pita kako si. To ti odmah digne raspoloženje jer tako nešto jako rijetko možeš doživjeti u HR. Kada već pišem o ljudskim odnosima, želio bih napomenuti da su 'šalteruše' jako ljubazne i učine sve što mogu da u što kraćem roku riješe tvoj problem", opisuje Ivan.

Cijene su, kaže, slične kao i u Hrvatskoj. Ono što je izrazito skupo je osiguranje automobila, dok se režije plaćaju svaka dva mjeseca, a voda - se ne plaća. Plaće se većinom isplaćuju na tjednoj bazi, četvrtkom ili petkom.

"Ne moraš strahovati da plaće neće biti. ... Kada se osvrnem i sjetim se što smo sve uspjeli napraviti i ostvariti u godini dana, vidim da je to bila dobra odluka. Radi se, ali od rada možeš puno lakše živjeti", kaže Ivan i zaključuje da je život u Irskoj "malo lakši, ali fale dragi ljudi".