Gramzivost i despotizam režima izvori arapske pobune

Arapski svijet oduševio se tuniskom pobunom koja je završila svrgavanjem bivšeg predsjednika Zina al-Abidina Ben Alija nakon 23 godine vlasti, no potencijalni učinak egipatske pobune neusporedivo je veći. 'Egipat je oduvijek bio lider arapskog svijeta' te iako predsjednik 'Hosni Mubarak nije gajio panarapskih ambicija, što god se zbivalo u Egiptu odražavalo se uvijek na arapski svijet', drži Jihad al-Khazen, kolumnist za Al-Hayat, arapski list iz Londona.

Pročitajte i ovo Pet tjedana nestabilnosti Tijekom pobune u Tunisu poginulo 219 ljudi Organizirane ophodnje Nakon burne noći stanje u Tunisu se smirilo

>> Bijeg iz pakla

Autokratski vođe Alžira, Jordana, Libije, Kuvajta, Maroka, Sirije i Jemena pokušavaju se obraniti od pobunjeničkog virusa nudeći narodu 'mrkvu' kroz radna mjesta, stanove i obuzdavanja cijena. Neki su svjesni dubokih korijena pobune kao sirijski predsjednik Bašar al-Asad koji poziva na reforme i kaže da je Bliski istok bolestan jer desetljećima ne napreduje i jer 'ustajala voda gomila mikrobe'.

'Maroko vjerojatno neće biti iznimka'

Al-Asad misli da je prerano procjenjivati utjecaj pobuna na regiju, a Mulaj Hišam, rođak marokanskog kralja Muhameda VI., kaže da Maroko još nije zahvaćen valom socijalne i političke pobune, no 'ne treba se zavaravati, gotovo svi autoritarni sustavi završe pobunom. Maroko vjerojatno neće biti iznimka'.

Narod je sit vođa koji upravljaju državama kao osobnim vlasništvom, a njemu oduzimaju i pravo na slobodnu riječ, slažu se analitičari čije je ocjene prikupila agencija AFP. Elita je 'korumpirana' i jedino je 'zanima gomilati bogatstvo. Pobuna u Tunisu i Egiptu posljedica je sustava koji je kombinirao divlju otvorenost tržišta sa srednjovjekovnim despotizmom', kaže Bourhane Ghalioune, direktor Centra za arapske studije pri Sorboni u Parizu.

Prosvjednicima pošlo za rukom ono što islamistima nije

Ghassan Salame, profesor političkih znanosti u Parizu, podsjeća da su bivši alžirski predsjednik Houari Boumediene ili tuniski Habib Bourguiba bili štedljivi, no 70-ih godina arapski režimi počeli su neoliberalnu politiku, gomilali su bogatstvo uz pomoć korumpiranih vlada, ali i 'potpore Zapada'. Narod je sit režima u kojima se predsjednici desetljećima grčevito drže vlasti i žele predsjednički položaj zapisati vlastitim sinovima, kao u Siriji gdje je dužnost baštinio Bašar Al-Asad, a to je planirao i Mubarak.

'Tisuće ljudi u Egiptu i Tunisu traže ljudska i građanska prava, socijalnu demokraciju i gospodarsku pravičnost. To je demokratski program, ne ideološki', drži Paul Salem iz Centra Carnegie za Bliski istok. U 30 Mubarakovih godina istinska oporba režimu bio je islamski pokret, a u nekoliko tjedana prosvjednici u Tunisu i Egiptu uspjeli su što islamisti nisu desetljećima. To 'pokazuje da je demokracija sada glasnija i moćnija od islamizma, arapskog nacionalizma ili ideja ljevice', kaže Salem.

Agencija Reuters analizira arapske odnose sa Zapadom i piše da se iz straha od radikalnog islama i gubitka lojalnog saveznika na Bliskom istoku, Sjedinjene Države oprezno distanciraju od dugogodišnjeg saveznika Mubaraka. Muslimanska braća, iako službeno zabranjena, alternativa su Mubaraku i ako pobijede na izborima povući će Egipat iz mirovnog procesa s Izraelom. Zato izraelski premijer poziva svoj narod na oprez, a neki izraelski listovi drže da SAD ne čini dovoljno za spas sadašnjeg režima, s Mubarakom ili bez njega. (Hina)