Svoje malo stado svake zore tjera po ovoj suhoj zemlji tražeći komadić zelene trave, ili kakav grm, pazeći da ovce ne odlutaju. One su sve njegovo blago. Kakvo god ludilo da zajaši ovim krajevima, barem mu obitelj neće biti gladna. A ludilo često jaše.
Pročitajte i ovo
I danas Faris ima svoje stado. Ali, naslonjen na štap, čuva samo crne ovce. Među njih tridesetak niti jedna jedina nije bijela. Teška godina ili loša sreća? Oboje! Ali to nije najgore što ga je snašlo. Osim crnih ovaca u Qayyari, Irak, crni su i psi, i prozori, i ruke, i djeca. I lica su crna. Ali najgore od svega što je ovdje i dan crn. Vjerujte mi na riječ ... crn crncat!
Prije mjesec dana iračke snage uspijele su osloboditi ovaj arapski grad, nakon što je dvije godine bilo u službi samoproglašenog Islamskog kalifata. A bio je to bitan grad. Zapravo bolje je reći da je bila bitnija nafta, ocean crnog zlata pod kopitima ovih crnih ovaca. Upravo sa ovog mjesta kamioni su odvozili sirovu naftu i dovozili municiju, a ponekad i hranu, pokrećući tako brutalni ratni stroj.
"Bilo je teško, ali sad je još gore"
Tih teških dana prisjeća se Faris. Bilo je teško. Najteže. Ali sada je ... još gore. 'Onda su nas ubijali meci, sada nas ubija ovaj zrak. Metak brzo, zrak polako'.
Naime, nakon što su vojnici samoproglašenog Kalifata, ili Daasha kako ih ovdje zovu, pritisnuti pokrenutom ofenzivom iračke vojske i šijtskih milicija Al Shaabi, odlučili da je vrijeme za povlačenje prema 80 km udaljenom Mosulu, glavnom gradu terora, uz običajeno 'usputno' razaranje, zapalili su i naftne bušotine. Na taj način pokušali su usporiti napredovanje iračke vojske i pod velom dima skriti svoje konvoje od američkih vojnika.
Nekada su vojske spaljivale žitna polja da hrana ne bi pala u ruke neprijatelju, ali uvijek nadahnuti Saddam Hussein palio je naftna polja u Kuvajtu, kako bi povukao svoju vojsku tijekom prvog Zaljevskog rata, koja su u najmanju ruku za ratnu mašineriju važna kao i hrana.
Međutim, gotovo ništa od planiranog ISIS-ovi vojnici nisu uspjeli realizirati. Niti su usporili vojsku a niti skrili konvoje pod nikad uspavanim okom satelita. Ali iza sebe, kao u amanet, osvećujući se za smrt više od 250 svojih vojnika koji su branili grad, ostavili su kaos i opasan koktel toksičnih otrova koji doslovno guši ovaj grad.
Najveća ekološka katastrofa
Tako bi se zapravo mogla opisati trenutno najveća ekološka katastrofa. I to ne u Iraku. Nego na Zemlji.
Većina naftnih bušotina još uvijek gori. Međutim cijela ta bitna priča, kao i crni dim vidljiv stotinama kilometara dalje, nekako su prošli ... neopaženo. Euforija napada na Mosul, glavni grad terora, i pokrenuta ofenziva svih ofenziva, gurnuli su sve u drugi plan. Mediji su bili spremni smo na trijunfe. A Irak i ovako i onako ... gori.
Na naftnim bušotinama desetak radnika pokušava ugasiti te buktinje. Kao da čašom vode gase šumski požar. Dovedeni su iz Basre, kao vatrogasna ekipa koja osim par cisterni i bagera i nema nikakvu logistiku. Vjerovatno ih je dovukla politička depeša, radi potrebnih izjava i par fotografija kako se započelo s gašenjemi. Mjesec dana poslije, a još uvijek na samom početku, vatrogasci su umorni od neuspjeha.
Iako je Quyyara zatočena među ovim naftnim oblacima, posljedice izgaranja milijuna barela naftne dnevno, neće samo unesrećiti Farisove crne ovce. Svi ti otrovi odlaze u ozon, u atmosferu, u nebo. A igrom prirode nije to samo nebo iznad Farisa, to je i naše nebo. Kao i ono iznad Grenlanda, gdje neće mirisati na izgoreni benzin, ali će utjecati na debljinu leda. A leda je sve manje i manje. Manje je i polarnih medvjeda. Isto kao i bijelih ovaca.
Vodi se borba za svaki dah
Bolnica u Qayyari je puna. Ovoliko pacijenata nisu imali ni tokom najžešćih napada na grad. Nekada su problem bile rane, sada infekcije dišnih puteva, upale, kašalj. Djeca su najviše stradala. Jer sada se vodi borba za svaki dah. Za kisik.
Ispod tog crnog dima, na ulazu u grad nekoliko dječaka igralo nogomet. Pokušavamo se priključiti toj i nama poznatoj globalnoj igri, ali nakon nekoliko minuta da bi uopće stajali na tom mjestu, morali smo staviti gasmaske. A djeca su i dalje igrala nogomet. Bio je to za njih još jedan dan. Za bolje od ovoga gotovo da i nisu znali. Na udaljenoj livadi, pasu ovce. Crne ovce. I to ne samo Farisove. Bijele ovce već dugo nitko nije ni vidio.
Fotografije Zorana Marinovića možete pratiti na www.facebook.com/ZoranMarinovicPHOTO/
