Belgijski kralj Albert II imenovao je u četvrtak flamanskog demokršćanina Yvesa Letermea za novog premijera, priopćila je kraljevska palača. U novoj vladi zastupljeno je pet stranaka, tri frankofone (socijalisti, liberali i centristi) i dvije flamanske (demokršćani i liberali).
Pročitajte i ovo
Letermeova vlada nasljeđuje privremenu vladu koju je predvodio flamanski liberal Guy Verhofstadt, formiranu u prosincu prošle godine, kao prijelazno rješenje dok se ne postigne dogovor o vladi sastavljenoj na temelju rezultata parlamentarnih izbora od 10. lipnja 2007. godine. Novu vladu čini 15 ministara i sedam državnih tajnika, a na čelu najvažnijih resora ostali su isti ministri. Ministri vanjskih i unutarnjih poslova i dalje ostaju flamanski liberali Karel de Gucht i Patrick De Wael, a ministri obrane i pravosuđa su flamanski demokršćani Pieter De Crem i Jo Vandeurzen. Osam ministarskih mjesta pripalo je Flamancima, a sedam frankofonim političarima.
Vlada je formirana na temelju labavog političkog dogovora, koji se uopće ne dotiče glavnog problema zbog kojeg je Belgija upala u duboku krizu. Riječ je o još nepomirljivim razlikama u viđenju budućeg ustroja Belgije između Flandrije, na sjeveru zemlje, koja želi još veću autonomiju u odnosu na saveznu državu, te frankofonih Belgijanaca koji žive u južnoj regiji Valoniji i u regiji glavnog grada Bruxellesa.
Bogatija Flandrija u kojoj živi 60 posto od 10,5 milijuna Belgijanaca traži više autonomije za sebe i ne želi subvencionirati siromašniji jug. Nekad bogatija Valonija, te regija glavnog grada Bruxellesa, koja je jedna od triju belgijskih federalnih jedinica, posljednjih desetljeća su stagnirali za razliku od Flandrije, koja je postala jedna od najbogatijih regija u Europi. Stopa nezaposlenosti u Flandriji kreće se oko 7 posto, dok je u Valoniji 17 posto, a u Bruxellesu, u kojem, iako je službeno dvojezičan, živi 88 posto frankofonog stanoništva, stopa nezaposlenosti je oko 20 posto.
S druge strane, frankofoni dio protivi se konfederalizaciji zemlje želeći zadržati odredbe da savezna država i dalje može preusmjeravati sredstva u korist manje razvijenih regija. Osim toga, frankofoni Belgijanci su umorni od stalno novih zahtjeva za decentralizacijom, koje flamanske stranke postavljaju na svakim parlamentarnim izborima.
Međutim, belgijska kriza ne može se objasniti samo ekonomskim razlozima. Flamanci, koji su dugo bili podređeni dio stanovništva, jer je u zemlji dominirao francuski, svojedobno prvi svjetski jezik. Čak je i flamanska elita govorila francuski i danas nisu rijetki slučajevi da djeca od flamanskih roditelja više ne znaju ni riječi nizozemskog jezika. Službeni jezik u Flandriji je nizozemski, iako ga svi nazivaju flamanskim, koji je jedan od dijalekata nizozemskog.
Danas su Flamanci izgradili jasan nacionalni identitet u kojem je sve manje osjećaja za pripadnost Belgiji, ali zasad još nitko službeno, osim ekstremno desne stranke Flamanski interes, ne traži samostalnost. S druge strane, frankofono stanovništvo nije izgradilo zaseban identitet, pa se ponekad u novinama provode ankete o tome kome bi se priključili u slučaju raspada Belgije - Francuskoj ili Luksembergu.
Proteklih devet mjeseci, stajališta dviju strana nisu se pomakla ni za milimetar, stoga se i ovoj vladi predviđa kratak vijek trajanja. Jedni tvrde da bi se vlada mogla raspasti već u srpnju, kada je stranka CD&V (Kršćanski demokrati Flandrije) najavila da će uskratiti povjerenje premijeru Letermu ako se do tada ne postigne dogovor o reformi države, a drugi smatraju da bi vlada mogla izdržati do lipnja 2009. kada su predviđeni regionalni izbori.
