Nije ovo više život pod maskama, pod mjerama, zabranama... ovo je život u neizvjesnosti. Od toga da ne znamo kako će biti za nekoliko mjeseci, do toga kada ćemo vidjeti i zagrliti, poljubiti one najdraže. Razdvojenost koju je ova nesretna situacija donijela jednostavno izluđuje. Ljudi su nervozni, bijesni, tužni. Psiha je ozbiljno narušena. Osobito onima koji su se tijekom ovog razdoblja zatekli u situaciji da svoje najmlađe, bebe od nekoliko mjeseci, moraju ostaviti same na liječenju. Onima koji svoje stare roditelje ne mogu vidjeti osim putem mobitela. Neki nisu imali priliku ni za to. Istraživanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže kako trećina nas ima neke psihičke posljedice ovakvog života.

Galerija


Majka naše sugovornice, umrla je sama u domu. Bez igdje ikog svoga. Jadranka Pintarić iz Zagreba svoju majku posjećivala je svake subote popodne.

Vezani članci Nove mjere, ilustracija Nove mjere od danas na snazi, spremaju se i kazne. Ne možemo više piti kavu u kafićima, jesti kokice u kinima, nema više svadbi... Arena Zagreb, dr Mario Zovak Punjenje Arene pitanje je trenutka: "Kad se izda zapovijed, prvi pacijenti tamo mogu biti u roku od dva do četiri sata. Za vikend bi ih moglo biti 30 do 40".

"I još, pa i sad, još uvijek, kad je subota popodne... ono, jao moram ići kod mame, jesam kupila sve... prije par mjeseci bih se i spremila, krenula...", priča. A mame nema.

"Posjete su zabranjene, postoji određeno vrijeme kad mogu neke stvari da odnesem ili novce za dom, i onda ona dođe do vrata doma i tu popričamo minut dva, to je jedino, nema tu nekog kontakta. Telefonom se jedino čujemo. Fizičkog kontakta nema. I to već duže vrijeme", jada se i Andrija Mijić iz Slavonskog Broda.

Nije u pitanju bilo tko. Već majka. Žena koja ih je rodila, odgajala, mazila, njegovala. Osoba koja je u Andrijinom slučaju blizu, a opet daleko.

"To traje predugo i tko zna koliko će još trajati. I to njih ubija", kaže Andrija.

"Nismo se imali priliku ni oprostiti s njom" 

U Jadrankinu slučaju majka je još samo u mislima i srcu.

„Stalno vrtim po glavi što sam još mogla učiniti, jesam li trebala doći pred dom i protestirati. Ali to je ta nemoć, a iz nje raste krivnja. Jer ako ne možeš sve učiniti dok je osoba živa, onda je poslije je kasno!“, govori Jadranka.

Tjednima je odlazila. Polako u samoći. Iza zidova jednog zagrebačkog doma umirovljenika. Bilo je to neposredno nakon potresa i početka lockdowna. Jadranka niti itko od njezine obitelji nije imao priliku oprostiti se od nje.

„Ne bismo se osjećali tako bespomoćni sa spoznajom da leži sama samcata i da nema nikoga da je zagrli ili drži za ruku u tim posljednjim trenucima“, kaže.

Mjesecima nakon, Jadranka i dalje nema mira zbog te spoznaje.

Andrija dolazi kod mame u dom.

„Dobro je sve u redu, sad si izašla iz izolacije i sve je ok...kako ste vi teta Maro… ajde čuvajte mi nju...ajde, idite slobodno!“. To je to od kontakta. Stroge mjere koje Andrija nastoji shvatiti, opravdati. No kaže, preteško je.

„Razumijem da je to starija populacija i da oni imaju više tih kroničnih bolesti, vakih i nakih, da trebaju biti mjere i nisam za to da se ulazi kako tko hoće u dom, ali dozvolio bih da budu vani na nekoj udaljenosti, ali ovo mi je neshvatljivo da je moja mama odgađala odlazak na pregled peacemakera jer zna kad ode na to da mora odmah u izolaciju“, govori Andrija.

Fizička distanca da, ali socijalna - nipošto

Mjesecima slušamo o držanju razmaka, distance. Pa i socijalne distance. Poruke su to s kojima se psiholozi nikako ne slažu!

Psihologinja Anita Lauri Korajlija poručuje - fizička distanca da, socijalna nikako! Jer, u redu je, kaže, držati razmak dok govorimo, ali ne govoriti i ne družiti se nikako, pa makar i putem virtualnog svijeta. To utječe na psihičko stanje.

„Gotovo trećina ljudi ima neke posljedice i simptome depresije i stresa, i poteškoća sa spavanjem, i to se poklapa sa istraživanjima u svijetu“, kaže psihologinja.

A to je istraživanje koje je skupina znanstvenika sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta provela tijekom svibnja. Već tada, dakle početkom pandemije, kaže Korajlija, javnost je bila podijeljena oko mjera. Tako nekako početkom lockdowna pričali smo s običnim građanima. Već tada ljudima je bilo teško izdržati zatvorenost u kući.

Ljetno opuštanje i povoljnija situacija dala je malu nadu da se sve vraća u normalu. No listopad donosi brojke koje nitko nije želio čuti.

Nepostojanja socijalnog kontakta narušava psihu

„Sve ovo što se događa događalo se i ranije, i virusi i ratovi i izolacija. Ne bih ovo nazvala dobom straha, čini mi se da je ovo više doba strašne neizvjesnosti i to je teško izdržati. Imamo mi i hrane, i tehnologiju i sve komoditete moderna života. No, socijalni kontakt bolje rečeno, njegovo nepostojanje, narušava psihu. I kod posve zdravih ljudi“, govori psihologinja.

Jadranka s početka priče kaže, i inače se bori s depresijom.

„Depresija je moja najbolja prijateljica jer me ona na neki način čuva od nekog puno goreg scenarija. Popričam sama sa sobom. Depresiju zaključam u stanu kad izađem van. Za to je potrebno jako puno znanja, ali i stručne pomoći“, kaže Jadranka.

Korona razdvojila i djecu i roditelje

Koliko je njoj sličnih o kojima ni ne razmišljamo? Razdvojenost i nemogućnost viđanja nije opteretila samo najstariju populaciju. Stres zbog razdvojenosti od djece, nekim je roditeljima bio izuzetno težak i bolan. Djece koju su roditelji silom prilika morali ostaviti same na bolničkom liječenju.

“To je za nju sigurno bio šok, jer je ona sigurno zaspala u mojim rukama, a probudila se u nepoznatom okruženju, sama u krevetiću i sobi jer je imala temperaturu. Ja sam plakala svakih par sati, koliko sam zvala u bolnicu, jer ne znaš što te očekuje s druge strane“, govorila je Jelena Ferin, majka iz Zagreba.

Neki su pak u očaju kampirali ispred bolnica. Samo kako bi bili blizu svoje djece.

Filip nije ni dijete. Niti je roditelj. Ali je bolestan. Bio je na teškim i ozbiljnim operacijama. Tjednima leži na bolničkoj postelji. Sam.

„Zadnji put kada sam vidio ne zdravstvenog djelatnika je bio taksist onda kad me doveo na hitnu. Ipak se da telefonskim razgovorom dio toga nadomjestiti i nije da se ne čujemo apsolutno. S obzirom na situaciju ovako je ipak bolje“, govori nam Filip putem Skypea.

Javljaju se i ekstremi

Nema u posjete, nema u domove umirovljenika. Pazi, ne bez maske, ne diraj, ne rukuj se, ne ljubi, ne grli. A mi socijalna bića, temperamentni, navikli na sve to.

„Sve je to meni jako žalosno i neshvatljivo, treba paziti te ljude, ali ne treba ih ubijati u pojam“, smatra Andrija.

„Hoćemo li postati bešćutna i hladna bića koja se samo bore za svoje puko preživljavanje? Zapravo ježim se pred takvim scenarijima, da ostanemo bez ljudskosti“, kaže Jadranka.

Nekima samo teški. Drugima neprihvatljivi. Preporuke u koje nimalo ne vjeruju. Pa su bijesni i ogorčeni. Agresivni.

„Podijeljenost je sada dovela do potpunih ekstrema. Optimistična sam pa vjerujem kako to ne rade zbog toga što žele ubiti sve oko sebe. Većina njih to ne radi iz neke zloće ili agresivnosti već iz vlastite nemoći i nekog osjećaja nepravde“, kaže psihologinja.

Filipu je ovo najgore razdoblje u životu. Vrijeme koje će morati provesti sam. Još će neko vrijeme biti u bolnici. Nema druge.

„Ja računam da će biti još tjedan dana, evo da lupim u drvo...ali… ne znam, bit će koliko bude“, kaže Filip.

Andrija će s majkom održavati kontakt preko stakla. Po minutu dvije. Ili preko mobitela.

„Njoj je teško, kažem vam, ona stalno govori eto valjda ćemo se još jednom makar okupiti. Njoj je to teško. ali ona je to i prihvatila nekako“, priča Andrija s početka priče.

"Majku se ne zaboravlja"

Jadranka kaže, o smrti sve zna. Čak je pomogla urediti knjigu koja se bavi baš tom temom. No teorija je jedno, a stvarnost drugo. Osobito kada razdvojenost dovede do toga da nas i konačno i zauvijek odvoji od najmilijih.

„Majku se ne zaboravlja, milijun je tih nekih malih sitnih nježnosti i situacija i pažljivosti u nekim teškim vremenima i brizi za mene…“, govori Jadranka.

Ovo je definitivno najteža situacija u kojoj razdvojenost mijenja živote. Neke su prolazne, ova je vječna. Činjenica jest da mnogi svoje voljene i dalje neće viđati onako kako su navikli, onako kako žele, onako kako je normalno i ljudski. Sve generacije su pogođene. Neke manje neke više, ali jesu.

Treba biti informiran, ali...

„Sva istraživanja pokazuju da oni koji stalno prate vijesti da je njima puno teže i da imaju teže psihičke posljedice. Treba ostati informiran i gledati što se događa, ali i ograničiti na neku dozu koja nam je dovoljna da smo informirani, a da nismo time opterećeni“, savjetuje psihologinja Korajlija.

Ništa od ovog nismo birali. Nitko ovo ne želi. Ono što je u svemu dobro jest ljudska dosjetljivost koja i tu fizičku udaljenost može poništiti. Učiniti nas onim što jesmo - društvena bića. Neki nažalost nose teške priče i ožiljke koji će dugo zarastati. Većina pak ima kakvu takvu mogućnost održavanja kontakata. Ni ovaj prilog nije nastao u normalnim okolnostima. Ali je nastao. Tu je. Držali smo fizičku distancu, do te mjere da su svi razgovori obavljeni virtualno. Govorili smo, govorili su naši sugovornici o problemima koji ih tište. Mišljenja i stavovi, osjećaji - nisu ostali neizgovoreni.

I poljubac preko pleksiglasa, razgovor preko zaslona mobitela, mahanje s balkona pomoći će nam svima da prebrodimo ovo psihički vrlo izazovno i teško razdoblje.

 

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr