Blagdan Božića pruža poruku o Bogu, ali i o čovjeku. Te dvije poruke su osnova poruke o miru, koje u božićnom svetkovanju i čestitanju dolaze do izražaja i Božiću daju osobitu intimnost i značenje obiteljskog blagdana.
Pročitajte i ovo
Novi zavjet ne navodi kada se točno rodio Isus pa prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs.
Božić se isprva slavio na razne datume, najčešće 6. siječnja, a početkom četvrtog stoljeća u Rimu je uvedeno svetkovanje 25. prosinca, kako bi se potisnula poganska rimska svetkovina rođenja nepobjediva sunca (dies natalis Solis Invicti), koja se slavila u Rimu odmah po zimskoj obratnici. Svetkovina se iz Rima proširila u zapadnim, a potom i u istočnim crkvama.
Pravoslavci Božić slave 7. siječnja, što je po julijanskom kalendaru također 25. prosinac.
Kršćani su vrlo rano dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine, a na Božić kao prvi dan nove godine upućuje i hrvatska božićna pjesma "Narodil nam se kralj nebeski". Crkva je tek 1691. godine prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.
Božić i jednomjesečno božićno vrijeme danas obiluje brojnim običajima. Središnji čin proslave tog blagdana je ponoćna misa, a slavi ga se u krugu obitelji i najbližih. U Došašću ili Adventu održavaju se mise zornice, a simbol tog vremena danas je adventski vijenac.
Iako se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest božićnog drva, to drvce, a negdje zelene grane, tradicionalni su simbol slavljenja Božića.
Božićni tjedan, blagdan sv. Stjepana, sv. Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina, također su obilježeni pučkim običajima, poput blagoslova vina na Ivanje, šibanja djece na Nevinu dječicu, a nekoć i starohrvatsko "biranje kralja" te kolendanje.
Vjerski sadržaj Božića i kultorološki okvir njegova kalendarskog smještaja postali su izvor umjetničkog nadahnuća tijekom stoljeća u svim kršćanskim narodima.
Taj kršćanski blagdan i danas se slavi u tradicijskom i tradicionalnom duhu, a postao je i sastavni dio popularne kulture i potrošačkog društva.
