Te mladiće koji su pobjegli jer nisu htjeli ubijati ili biti ubijeni, koji sanjaju o boljem životu, obrazovanju i miru, prestali smo gledati kao ljude, kao da smo zaboravili da smo ne tako davno i mi bili izbjeglice.
Izgleda da smo već na te scene navikli: goli i bosi, bolesni, izgladnjeli i iznemogli, jer hodaju mjesecima.
Ali tamnije su puti od nas Europljana pa njihovi životi kao da nas se manje tiču. U središtu Beograda tako već mjesecima žive stotine uglavnom mladića iz Pakistana i Afganistana. Preživjeli su zimu u hangarima kraj kolodvora, zamotani u deke, uz vatru koju lože od kancerogenih pragova šina. Pa ako ih nisu ubili putem krijumčari, glad i hladnoća, dokrajčit će ih otrovni dim.
Kao da smo zaboravili da smo ne tako davno i mi bili izbjeglice, tek rijetki su koji pokažu suosjećanje.
Žive gore od životinja
U smradu fekalija, smeća, uz štakore jedu s poda što god da nađu, što izmole. Ljudi ovdje žive gore od životinja.
"Grijali su se na te kancerogene pružne 'šlipere'. Imao si u ovih otprilike hiljadu i nešto metara kvadratnih u jednom trenutku dvadesetak, tridesetak permanentnih gorućih vatri što je djelovalo poprilično jezivo. Netko je ovo nazvao Alep u malom. Dešava se u srcu velikog grada, u srcu prijestolnice", kaže fotograf Igor Čoko.
Vatra u kantama ih je spasila od zime u kojoj se temperatura spuštala i do minus 20. Hladnoću su nekako preživjeli, ali dim ih ubija.
"Ovdje je moj život u opasnosti. Mračno je, ima jako puno dima, puno ljudi ovdje je mentalno bolesno, psihotično, ovdje nema toaleta, tuša", priča Aphanhani iz Pakistana, a njegov sunarodnjak Frazeli dodaje da je život tamo jako loš. "Život je jako loš, kao za životinje. Ali mi smo ljudi, mi nismo životinje", kaže Frazeli.
Improvizirana kupaonica
Jedna cijev na dvorištu njihova je improvizirana kupaonica. Tu se svako jutro umivaju. S lica peru masne tragove od dima. Oni najhrabriji peru i tijelo jer temperatura je danas napokon prebacila preko nule.
Jednom na dan, točno u 13 sati, pokraj željezničkog skladišta, volonteri im dijele topli obrok.
Organizacija Hot Food Idomeni trenutno dijeli između 800 i 1000 toplih obroka na dan ljudima koji žive u barakama. "Uvijek pazimo da bude dovoljno hrane za svakog, poslužujemo je ljubazno i s poštovanjem. To je jako važno za posao koji radimo", kažu volonteri te organizacije.
Jer, poštovanje je nešto što ovi ljudi odavno nisu okusili. Da bi došli do Beograda, većina ih je platila više od 10.000 eura krijumčarima. A sada spavaju i jedu na goloj zemlji.
Ovdje su zapeli nakon neuspjelog pokušaja prelaska mađarske granice.
"Uzeli su mi sve i počeli udarati"
"Prije tri dana pokušavao sam prijeći mađarsku granicu. Trčali smo brzo, jako brzo nekih 15 minuta, onda smo stali na planini i došla je policija koja je uhvatila cijelu grupu. Moje prijatelje i mene, ukupno 70 osoba. Uhvatili su nas i rekli da napravimo liniju. Krenuli su me pretresati, uzeli su mi mobitel, novac, hranu i sve. I onda su nas počeli tući. Iz reda nas je izdvajalo 20 policajaca i počelo nas udarati", priča Zermin iz Pakistana, koji je prodao sve što je imao kako bi krenuo na put, majčino zlato i zemlju.
Kao i većina ljudi koji se nalaze u hangarima, odrekli su se svega što su posjedovali kako bi si kupili kartu za bolju budućnost. U što su se upustili, nisu mogli ni zamisliti.
"Tri puta sam pokušao sam ići na mađarsku granicu, ali napadaju psi. Jednog prijatelja je pas izgrizao po stopalu i nogama, bilo je puno ozljeda", kaže Aphanhani, dok Fazeli kaže da će ih srpska policija uhvatiti i deportirati u Makedoniju ako odu u kamp.
"Sedam puta sam deportiran. Četiri puta iz Hrvatske i tri s mađarske granice. Tukli su nas kao životinje. Nakon toga su nas deportirali u Srbiju. Rekli su, nema ništa od Hrvatske ni Mađarske", kaže Muhamed iz Pakistana.
Beograd usputna stanica
U skloništa za izbjeglice diljem zemlje, koja su u ovom trenutku puna, prvenstveno primaju žene i djecu. Ali i da ima mjesta, ovi mladi muškarci tamo zapravo ne žele. Čuli su, kažu nam, za ilegalne deportacije. Čuli su i da su u skloništima ljudi zapeli predugo. A oni ovdje ne žele ostati. Ovo je silom prilika njima samo usputna stanica. Što si to više puta ponove, sve više u to vjeruju. A u nešto moraju vjerovati.
"Svakodnevno se pokušavaju dočepati granica, međutim, vraćaju se izranjavani, isprebijani.. Dal' je u pitanju hrvatska granica, mađarska granica, dal' je u pitanju traumatično iskustvo iz Bugarske koje nose sa sobom gdje su bukvalno lovljeni kao životinje", kaže Čoko.
Pobjegli su od neprijatelja da bi sami postali neprijatelji. Europa je digla ograde, postavila žice, zatvorila granice.
Aphanhani kaže da svi ljudi ovdje žele mir. "Zato idemo u druge zemlje, poput mene u Francusku, da bismo spasili život. Ja želim slobodu", kaže Aphanhani.
Probajmo ih razumjeti
Čoko kaže da ljudi imaju predrasude prema njima jer se ne registriraju te smatraju da je to njihov izbor. "Nije baš takva situacija. Kolektivni centri u Srbiji su puni, kapaciteti su puni, mnogi od njih su izgubili svoje članove porodice na tom proputovanju ili su ostali zarobljeni u Grčkoj i imaju nekakvu svoju misiju ka tom krajnjem cilju. Probajmo ih razumjeti, a ne ih gledati kroz predrasudu, kroz nekakav okvir koji apsolutno nema nikakvo racionalno utočište", kaže Čoko.
"Vjerujem da su trenutačno u europskom društvu emocije prilično slične kao za vrijeme holokausta. Mislim, stvarno ih mrze, smatraju ih najvećim europskim problemom, najvećim problemom njihova života, politike. Koriste istu retoriku kao i nekada, prije početka Drugog svjetskog rata", kaže poljski fotoreporter koji je već četvrti dan s izbjeglicama. Scene iz beogradskog hangara nešto su, kaže, najgore čemu je svjedočio.
"Nema veze bježiš li od rata ili siromaštva, za mene je isto, emocije su iste", kaže poljski novinar.
Zermin iz Pakistana kaže da je situacija loša tamo odakle dolazi. "Puno talibana, terorista, bombardiraju kuće. Uništili su mi kuću. Morali smo iz svog sela otići u grad", priča Zermin.
"Mi nismo ubojice!"
Na glad i žeđ su odavno navikli, jer većina ih je na putu već mjesecima. Ono što im nikako nije jasno je strah i prezir nas, Europljana, jer i oni bježe od onoga čega se mi bojimo, govore.
"Talibani kažu: Dođi u našu grupu, ubij sve! Ja kažem - ne! Mi smo miroljubivi, mi smo školovani ljudi, ne volimo rat, ne volimo bombardiranje, ne želimo da itko gine! Mi nismo ubojice“, kaže Pakistanac Frazeli.
Čoko se pita mogu li ljudi shvatiti da, primjerice, u Afganistanu 70 posto teritorija opet drže talibani, da izbjeglice dolaze iz grada u koji su upali talibani i u školi ubili dvadesetoro djece, među kojima su i njihovi rođaci.
Poljski novinar dodaje da ne vidi razliku u emocionalnom pogledu koji su Židovi imali prije početka Drugog svjetskog rata i emocije sada protiv muslimana, Arapa i izbjeglica u globalu
I sam bio izbjeglica
Igor Čoko, danas nagrađivani fotograf, razumije ih i suosjeća, jer i sam je prošao taj put. Kao izbjeglica je iz Knina 1995. deset dana putovao traktorom kroz Bosnu.
"U jednom sam trenutku i ja bio na nultoj točki svog života stajući u Banjoj Luci ispred kasarne Kozara. Ono što sam imao na sebi bukvalno je bilo jedino što imam u tom trenutku. Mogu ići samo naprijed, a nemam pojma gdje idem. Prvi put idem u tom pravcu, nikad u životu tamo nisam bio", priča Čoko.
Izgubljeni na mjestu koje im je istovremeno i utočiste i klopka. Jedini im je cilj, kaže Igor, dospjeti s druge strane bodljikave žice.
"To nisu teroristi ni ljudi koji imaju skrivene namjere. Pogledajte ih u oči i vidjet ćete tragediju i ljude koji su potpuno izgubljeni", kaže Čoko.
Sanjaju miran život
Jer, ako ih pogledate u oči, mogli biste vidjeti... tek ljude. Ljude o kojima će povijest možda jednoga dana ipak pričati drugačiju priču, kao o onima koji nisu htjeli ubijati ili biti ubijeni.
Aphanhaniju je san da ode u Francusku i spasi svoj život. Muhamedu je san novi život, završiti srednju školu i obrazovati se. Zerminu je velika želja da ide dalje, da živi miran život na zemlji.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
