Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Hrvoje Šalković napisao je kolumnu o jučer preminulom novinaru, istraživaču, putopiscu i pustolovu Željku Malnaru.


SHALOVANJE EKSKLUZIVNO NA DNEVNIK.HR

Umro je Željko Malnar. Uvijek sam nekako mislio da će umrijeti tamo negdje, u staklenom gradu, kojeg je svih tih godina pokušavao pronaći. Ali kako to obično biva s velikanima, preminuo je u na manje poetičnom mjestu, na sasvim bezveznom odjelu Klinike za plućne bolesti Jordanovac.

Vezani članci Slika nije dostupna Treba li facebook-prijateljevati s partnerom ili bračnim drugom? Slika nije dostupna PMS je PMS je PMS, to je tako kako je, drži gaće kada krene, i nema heroja koji tu može išta napraviti

>> Umro je Željko Malnar (69)

Ovih dana će se mediji opraštati od Malnara, i vjerojatno će većina slaviti projekt Noćne more, anti-televiziju kojom je Malnar pomaknuo granice novinarstva. Pričat će se o Slađama, Rodmanima, Stankecima, junacima i antijunacima, i netko mlađi, ili netko malo manje upućen, pomislit će da je Malnar važan zbog tog bitnog, ali ipak sasvim opskurnog projekta koji je vodio u podrumu lokalne televizije.

Bitno, ali ipak zanemarivo u biografiji čovjeka koji je bio veći od života.

Poznajem mnoge ljude kojima je Malnar usmjerio život, a usmjeriti nekome život, to nije mala zajebancija. U tu skupinu ljudi ulazim i ja, u tu skupinu ljudi ulaze tisuće i tisuće ljudi bivše države, koji su bez jezičnih i kulturoloških barijera mogli upijati Malnarove ideje.

Malnar je bio zadnji istinski badass, tipa Olivera Reeda, koji bi u pauzama snimanja holivudskih uspješnica znao odletjeti do Malte, u baru popiti 5 boca rakije, pobijediti sedmoricu mornara u obaranju ruke, prebiti šerifa, pa se tek onda početi lagano zabavljati. Malnar je bio jednakog profila, istina, ne nasilnog, ali jednako karizmatičnog i nepredvidivog. Oči, to je prvo što si primijetio na njemu, oči zbog kojih su, pričala mi je moja krsna kuma, koja je s Malnarom dijelila srednjoškolske klupe, djevojke onog vremena doslovno padale u nesvijest, a to isto nije mala zajebancija.

Malnar nije mlatio šerife, ali bi sjeo na konja i odjahao u Jordan, eto tako, kao što bi netko sjeo u stojadina i odvezao se u Novi Vinodolski.

Postoje mnoge službene i neslužbene Malnarove biografije, niti jedna nije točna, i sve su točne do boli. Naime, logikom vremena, detaljni zapisi o Malnarovim putovanjima ne postoje, kao što ne postoje youtube zapisi, niti facebook albumi.

Legenda o Malnaru se prenosila od uha do uha, uz logorske vatre nacionalnih parkova, o njemu se šaputalo u vagonima transsibirske željeznice, o njemu je svatko od nas klinaca imao neku priču. Spominjala se Crna ruža, putovanja konjima, princeze i kraljevne dalekih zemalja, poglavice Polinezije… svatko je znao po nešto, ali svima nam je bila zajednička jedna stvar – Bili smo zaraženi 'Potragom za staklenim gradom'.

Ako su mnoge ljude moje generacije odredile 3 ili 4 knjige, onda je jednu napisao Malnar, a preostalih nekoliko Bebek, Herzog i Stipe Božić.

Svi smo maštali o staklenom gradu, i svi smo maštali o tome da budemo kao Stipe, ili kao Željko.

Malnarovo ime se spominjalo sa strahopoštovanjem. Čak i njegovi hejteri, koje sam znao susretati, hejteri koji su se kleli kako je lagao o ekspedicijama, i kako su u Jordanu našli na birtijaše kojima je Malnar ostao dužan pare, čak su i oni s nekim čudnim izrazom u očima preko jezika lomili tih nekoliko slogova njegova imena.

Svi su željeli biti kao on, svima nam je bio uzor. I kada sam rentao motor na Uskršnjem otoku, pa prelazio tamošnje litice, osjećao sam se kao Željko. I kada sam u Mongoliji unajmio konja, pa se pogubio u onim divnim, žutim stepama, osjećao sam se kao on. Stipe Božić, Borna Bebek i Željko Malnar, najbolji sinovi mojeg kraja. Ljudi koji su pratili svoje vizije, koje nije bilo briga što pokazuju slike. Bilo je lijepo ponekad se osjetiti kao jednim od njih… ili kao svi oni zajedno, sasvim svejedno…

Malnar je putovao u vremenima kada nismo, zapravo, niti znali što se nalazi s one strane vrata Azije. Malnar je zajahao konja i uputio se u veliko ništa. Bila su to vremena bez interneta, bez Lonely Planeta, bez ikakvih vodiča i informacija, bez usputnih motela i prenoćišta. Bio je to izvorni svijet, kakav je nekada bio, i kakvom, na žalost, nije bilo suđeno da takvim ostane. U takvom svijetu Malnar je plivao kao riba u vodi. Svijet je bio njegov dom, a on je bio kralj ceste.

Danas klinci lete nisko budžetnim avio kompanijama, spavaju u hostelima koji su iznikli u svakom kutu svemira. Informacije skidaju s weba ravno na smartphonove ili tablete, znaju sve o svemu, i ponekad se pitam zašto uopće putuju?

Danas klinci putuju u svim smjerovima, voze motore, trče, pješače, veslaju, plivaju, fotografiraju, pišu putopise i reportaže. I svi oni maštaju o tome da se nametnu.
Svi maštaju o tome da postanu legende.

Svi maštaju, ali maštaju četrdeset godina prekasno.
Malnar nije maštao.

On je to napravio.

I mislim si sada, čak bih se mogao okladiti, da nas je sve lijepo zajebavao do smrti. Vjerojatno je on odavno pronašao stakleni grad, a tek to, zaista, nije mala zajebancija.
Pronašao ga je, samo nije nikome htio reći.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook