ZABORAVLJENI POKOLJ 12 HRVATA Potresno sjećanje umirovljenog diplomata: "Svakog prosinca moje misli idu u prošlost..."

Kako je svake godine u isto vrijeme vratiti se u prošlost, u bol i neizmjernu žalost za svirepo ugašenim životima dvanaest hrvatskih radnika i očeva, za DNEVNIK.hr ekskluzivno otkriva umirovljeni diplomat i nekadašnji savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Alžiru, Petar Šušnjara, autor ovog članka, autor jednog bolnog svjedočanstva, o kojem malo tko u Hrvatskoj nešto zna, a čini se, malo tko i pridaje odgovarajući značaj. Ovo je njegova priča:

Pročitajte i ovo Stigao i predsjednik FOTO U Škabrnji Kolona sjećanja: Obilježena 33. godišnjica zločina Mladićevih paravojnih postrojbi Dan sjećanja Gradu Heroju pristiže cijela Hrvatska: "Bitno mi je bilo da kada me djeca pogledaju u oči pomisle - mama ne plače, bit će sve u redu"

Dok medijima vladaju u ovom mjesecu dvije stvari, politikanstvo vezano uz neke ne najbitnije probleme našeg društva ili zov na potrošnju, jer je to vrlo važno u mjesecu prosincu, moje misli idu dvadeset godina u prošlost s kojom svake godine u prosincu živim. Iako sam bio uključen u ratna zbivanja u Hrvatskoj i osjetio bremenitost tih događanja, ono što sam doživio u Alžiru u mjesecu prosincu strahovito me je pogodilo i potreslo. Zašto? Ne znam. Na ratištima u Hrvatskoj je poginulo mnogo više ljudi, slike Vukovara, Škabrnje, Kijeva, Dubrovnika, utočišta hendikepirane djece u Vrlici i mnoge druge bile su sablasne. Ono što se dogodilo u Alžiru kao da je bilo teže, gore. Način i vrijeme, razlog i opravdanje, poseban su teret na alžirskom događaju. O težini njegovoj čini mi se najbolje svjedočenje priora cistercitskog iz samostana u Ouedi (Alžir) tek neka 4 kilometra daleko od Temesguide, gdje su bili naši radnici: "Kad bi mi šutjeli, kamenje Ouede, još uvijek natopljeno njihovom krvi divljački prolivenom, bi vikalo". (Lk, 19, 40).

Bila je srijeda. Tako piše Prior samostana Naše Gospe od Atlasa i taj dan smo u liturgijskim molitvenim časovima molili psalam 44: "Ali zbog tebe nas ubijaju bez prestanka, i mi smo im kao ovce za klanje. Probudi se, zašto spavaš, Gospodine?" Upravo dok su molili taj psalam doznali su za masakr nad našim radnicima. I kao da je netko programirao molitvene tekstove tog dana uz žrtve koje su podnijeli hrvatski radnici, redovnici su pjevali i redak iz 73. Psalma koji glasi; "Ne dozvoli zvijeri da zakolje grlicu, ne zaboravi do kraja život tvojih siromašnih!"

U svom tekstu koji je objavio u "La Croix" u veljači, 40. dan nakon njihove smrti prior otac Christian je opisao i kontakte s hrvatskim radnicima, koji su posebno za velike blagdane dolazili u njihovu samostansku kapelicu, odajući skromnost i povučenost. Pomno je opisao njihov dolazak pred jaslice božićnih dana i u Velikom tjednu, kad im je bilo lakše doći u crkvu, jer nedjelja je u Alžiru bila redovan radni dan. Za njih je tjedni dan odmora bio petak.

Zanimljivo je kako prior pozna situaciju s našim radnicima i s gradilištem. Veliki dio njih, piše on, se upravo spremao za Božić svojim obiteljima u domovinu. Gradilište se trebalo brzo zatvoriti i tek je manji dio trebao ostati da sredi komplicirane administrativne poslove za povratak kući. Poseban problem je bio povratak tehnike, koja je, bez obzira na uporabu i na godine koje je bila u Alžiru, morala u potpunosti biti onakva kakova je uvezena u Alžir. Nedostatak jednog najmanjeg šarafa bio je dostatan da dotični stroj ostane u Alžiru! Intervencije veleposlanstva nisu predstavljale nikakvu vrijednost.

Susretali smo se s radnicima na više načina. Svaki put su bili uslužni i pomagali u snalaženju u zanimljivoj sredini, ali i vrlo turbulentnoj. Ipak, ništa nas nije spriječilo da idemo na međunarodno natjecanje karatista na kojem je Enver Idrizi predstavljao Hrvatsku. Osvojio je tada brončanu medalju. Naše navijanje nije mu pomoglo da dođe do zlata koje je zaslužio. Najvažnije je da se vijala hrvatska zastava u gledalištu, a i na postolju osvajača medalja. Nakon završenog natjecanja radnici su se razišli s djelatnicima veleposlanstva i družili se uz piće i ugodan razgovor. Iz tog vremena dan-danas na zidu našeg dnevnog boravka stoji velika izrezana drvena jabuka sa stalažicama za suvenire koju su ti radnici napravili i poklonili našoj djeci. Već tada se govorilo kako se mnogi spremaju za Božić kući. Nažalost, stigli su prije nego što su planirali. U lijesovima. Umjesto slavlja Božića njihov dolazak je donio bol u njihove obitelji, u cijelu Hrvatsku.

Tužno je govoriti o "sreći u nesreći", ali sreća da njihove obitelji nisu znale kako su završili njihovi mili i dragi. Najbolje su to mogli reći dvojica koji su ostali živi: Marko i Goran. Ja sam se prvi susreo s njima, ali sam malo čuo od njih, jer nisu bili u stanju govoriti o tom što se zbilo. Samo su jedno ponavljali: "Dajte da što prije odemo odavle". A bili su smješteni na jedinom sigurnom mjestu. U Vojnoj bolnici, koja je po redu i čistoći odskakala od svega što smo vidjeli u Alžiru. Uz to, unatoč dogovorenom posjetu, ja nisam mogao do njih dok nije došao jedan liječnik, bojnik po činu, zadužen da vodi brigu o njima i njihovoj sigurnosti. Ušao sam u njihovu sobu. Prestrašili su se čim su se vrata otvorila. Jedino što su tražili bilo je da odu što prije iz Alžira. Pokušao sam razgovarati, smirivati, uvjeravati tvrdeći da se o njima vodi posebna briga, ali ništa nije bilo važno osim odlaska kući. O tom sam obavijestio tadašnjeg zamjenika ministra dra Ivu Sanadera i stvarno je učinjeno sve da se vrate što prije u Zagreb.

Vijest o napadu na kamp naslutili smo vrlo brzo. Veleposlanstvo je ostalo bez telefonske veze. Bio je to znak za uzbunu. Ipak, informacija je stigla brzo. Obaviješteno je MVP i Hidroelektra. Trebalo je organizirati prijevoz mrtvih. Tuga i bol. Prije nekoliko dana smo se zajedno veselili, sad njihova tijela šaljemo u domovinu. Strah se polako uvlačio i u svakoga od nas, iako se to nije primjećivalo. Trebalo je odraditi ono što je bilo hitno. I čekati sa zebnjom noć. Jer, istekao je mjesec dana, vrijeme koje su FIS-ovci strancima dali kao ultimatum da napuste Alžir. Počeo se ponovno odmotavati film proteklih dana: u desetom mjesecu zapaljeno skladište Hidroelektre; (o ovom sam razgovarao s jednim alžirskim gospodarstvenikom, studirao i radio u Hrvatskoj, oženjenim ženom iz Senja, koji mi je rekao da je to planski napravljeno zbog situacije u Bosni, no nitko to nije želio shvatiti ozbiljno!); djelatnici francuskog konzulata držani mjesec dana na tajnom mjestu, zapaljena tvronica radioprijemnika i televizora: ubijen engleski državljanin; Ruskinja, udata za Alžirca, poznata umjetnica, od svog piljara kod kojeg je redovito kupovala namirnice; poznati pedijatar s međunarodnom reputacijom.... I tako unedogled. Od konca 1992. godine, kada su poništeni izbori (drugi krug) u kojima je FIS bio predvidiv pobjednik, počelo je nasilje. Fis-u su svi koji nisu bili Alžirci, čak i islamisti postali nepoželjni, bez obzira što su došli u Alžir pomoći u izgradnji njegove infrastrukture poput radnika Hidroelektre. Naravno isto vrijedi i za mnoge druge koji su izgrađivali Alžir u drugim segmentima.

U njihovom načinu začuđuje skrajnja surovost. Mučenje radnika Hidre započelo je oko osam sati navečer i ritualno iživljavanje je trajalo do pola noći. Spasila su se dvojica iz BiH koji su znali par citata iz Kur'ana i dvojica koji su bili s njima. Ostali su bili izvrgnuti ponižavanju i mučenju. Prema informacijama koje sam dobio, najstariji od svih, Vladimir Car iz Crikvenice je glasno uzviknuo na njihovo pitanje tko je: "Je suis Croate"! Ja sam Hrvat! Bio je svijestan što to znači! A od Nove godine je trebao poći u mirovinu. Živjeti sa svojom djecom i unucima. Bio je to jedan od težih pogreba kojem sam prisustvovao. Vezani i ubijani su na razne načine. Marko Konforta je bio zarezan nožem ispod brade, ali nijedan vitalni dio nije bio prerezan. Kako su obilazeći osjetili da je još živ jedan od ubojica uhvatio ga je za kosu i zarezao otraga. Srećom, ni ovaj put nije prerezano ništa od čega se umire, čak ni vitalnije krvne žile. Goranu Matkoviću su stavili nož u usta i zarezali prema uhu. Nisu primjetili da je živ i to ga je spasilo. Strašno je da su u tim trenucima izvikivali usklik "Allahu Akbar" - Alah je najveći! Pravi muslimani to smatraju uvredom. Jer po Kur'anu: "Onaj koji ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo" (S. 5,32). Isti stih Kur'ana slijedi ovako:"... onaj koji spasi jednog čovjeka, smatrat će se kao da je spasio cijelo čovječanstvo". (5, 32)

Za vrijeme boravka u Alžiru pročitao sam izjavu jednog poznatog islamskog teologa iz Kaira koji je rekao: "Bog je ljudima dao vjeru, a oni su od nje učinili politiku". Ova tragedija je obilježena "islamom", ali očito prema Kur'anu to nije u skladu sa islamom, nego izjavom ovog kairskog teologa, to jest vjera je politizirana.

Cisterciti, koji su nastavili svoj život u toj kritičnoj zoni, željeli su ljudima molitve, bilo katolicima bilo muslimanima, pomoći da zajednički pronađu svoju duhovnost. Čak su i predstavnici FIS-a dolazili k njima tražeći usluge i pomoć. Na kraju su, tri godine kasnije, one koji su im pomagali, koji su ih liječili, ubili 1996. Okrutno kao i djelatnike Hidre. Dva mjeseca su ih čuvali da nitko nije znao gdje su. Nakon toga su pokazali samo glave. Kasnije su nađena i tijela. O redovnicima samostana Naše Gospe od Atlasa prije tri godine snimljen je u Francuskoj film pod naslovom "Ljudi i bogovi" koji počima ubojstvom 12 Hrvata u Ouedi.

Prior cistercita je smatrao potrebnim još jednim detaljem ukazati na povezanost s naših 12 ubijenih. U svom tekstu piše: "Da bismo još bolje objasnili našu vezu sa braćom iz bivše Jugoslavije treba bez sumnje naglasiti da su našu zajednicu osnovali redovnici iz opatije Naše Gospe od Oslobođenja u Rahenburgu, Mariborska biskupija, današnja Slovenija. Oni su napustili njihov samostan 7. 3. 1934. Pred skoro 60 godina. Bilo ih je 12....

Prošlo je dvadeset godina. Njihove će se obitelji sjetiti njih. I danas kao i prije dvadeset godina, suosjećamo s njima. Bilo je rečeno da će imati tretman žrtava rata. Da li je učinjeno, ne znam. Znam da su zaslužili.

Laka im bila hrvatska gruda.

Pokolj se dogodio za vrijeme alžirskog građanskog rata. Riječ je bila o sukobu alžirske narodne vojske i više islamističkih militantnih skupina, a povod je bio poništavanje izbora u Alžiru zbog moguće pobjede Fronte islamskog spasa (FIS) i uhićenja tisuća pristaša te stranke. Pedesetak pripadnika Oružane islamske skupine (GIA) u Alžiru, 31. listopada 1993. godine izdaje javno upozorenje po kojem svi nemuslimanski stranci moraju napustiti tu zemlju do 15. prosinca. Dan prije isteka ultimatuma 14. prosinca, u večernjim satima, upadaju u radničko naselje gradilišta derivacijskog sustava Chiffa-Harbil u okolici gradova Médéa i Tamezguida u južnom Alžiru. Izdvajaju muslimane od kršćana i počinje pokolj u kojem je 12 hrvatskih radnika Hidroelektre prvo izloženo mučenju te potom pogubljenju.