Mario Jurić osuđen je na 12 godina, Zoran Poštić na osam, Davor Lazić na sedam, a Mijo Starčević na 10 godina zatvora.
Pročitajte i ovo
Optužnica ih je prvotno sve teretila za ubojstvo, no po optužnici, promijenjenoj 11. veljače, Lazić i Poštić više se nisu teretili za izravno sudjelovanje u ubojstvu, nego za premetačinu i krađu stvari te postavljanje eksplozivnih naprava u kuću nakon ubojstva Olujićevih.
Proglasivši optužene krivima, sudac Ante Zeljko je obrazložio da je 17. veljače 1992. predvečer u zgradi osnovne škole u Komletincima, u kojoj se nalazio stožer Izvidničko-diverzantske satnije HOS-a, Tomislav Madi, zapovjednik satnije, izdao naredbu Juriću (tada pripadniku 131. brigade HV-a te Poštiću, Laziću i nepoznatoj osobi po nadimku "Bosanac" (pripadnici satnije) "...da odu u Cernu, pobiju četnike za koje on zna, iako je znao da se radi o civilnim osobama, te da iz kuće uzmu vrijedne stvari i potom je miniraju".
U tu svrhu Madi im je predao puške, pištolje, mine, štapin, detonatorske kapsle i prigušivače te im rekao da se preodjenu u odore tzv. JNA, što su oni i učinili. Starčeviću, također pripadniku satnije HOS-a, zapovjedio je da optužene preveze iz Komletinaca do Cerne te im pokaže kuću Olujićevih, što je i učinio.
Kad su uvečer došli u Cernu, u kuću Olujićevih su "...ušli Jurić i osoba s nadimkom Bosanac te ispalili više hitaca u Olujićeve", pri čemu je Radomira Olujića pogodilo10 hitaca, njegovu suprugu Anicu četiri hitca, kći Milenu (15) 11, koliko i sina Marka (12).
Poštić i Lazić, po presudi, u kući su pronašli i uzeli lovačku pušku, patrone, 1500 tadašnjih DEM, beretku, lančić s privjeskom i naušnice, a onda su postavili mine, 2,5 kg vitezita i sve povezali sporogorećim štapinom radi rušenja kuće Olujićevih. Do eksplozije nije došlo zbog nestručno postavljene eksplozivne naprave.
Starčević ih je zatim vratio u Komletince gdje su stvari i novac
predali Madiju.
Sudac Zeljko, obrazlažući presudu, rekao je da Madi osuđen na najvišu kaznu po KZ-u iz vremena počinjenja kažnjiva djela, unatoč njegovu doprinosu u Domovinskom ratu, zbog "monstruoznog i bestijalnog načina ubojstva i pljačke cijele obitelji".
Zeljko je pročitao i dio školskoga rada Milene Olujić, koji je pisala neposredno prije smrti, u kojem stoji da je - ljubav i razumijevanje spas za sve.
Za Madija je sudac Zeljko ustvrdio da je bio "gospodar života i
smrti", a za Jurića da je pucao u Olujićeve te da je u trenutku
počinjenja kažnjiva djela bio mlađi punoljetnik.
"Zoran Poštić umanjio je olakotne okolnosti jer je u iskazu policiji i istražnom sucu dao jedan iskaz, a tijekom glavne rasprave pokušao ga je promijeniti", rekao je Zeljko, dodavši da je Starčević, koji je dovezao i odvezao ostale, bio posve svjestan što će se dogoditi.
Svi nepravomoćno osuđeni solidarno će platiti sudske troškove, troškove vještačenja i drugo, a produljen im je i pritvor u kojem se nalaze od lani, i koji može potrajati do punomoćnosti presude.
Sudac Zeljko zamjerio je policiji način vođenja istrage, rekavši da je kapisla metka slana na vještačenje imala mehaničko oštećenje te da su iz kuće Olujićevih nestali opušci cigareta."To je školski primjer kako krim-policija ne smije raditi", rekao je Zeljko.
Svi optuženici mirno su saslušali presudu, no dio rodbine i
prijatelja nepravomoćno osuđenih riječima su prosvjedovali u hodniku i pred zgradom Županijskog suda u Vukovaru.
Odvjetnici najavljuju žalbe na presude.
