Mario je imao sjajan posao, službeni auto, mobitel, sve za čim su obični ljudi početkom dvijetisućitih čeznuli. Zbog svog posla nosio je košulje i odijela, novac nikad nije bio problem, činilo se da je samo nebo granica.
Pukle su glasine da će firma u kojoj radi morati napustiti Hrvatsku, ali malo tko je u to vjerovao. A onda su im jednog petka te 2006. godine javili da u ponedjeljak svi dođu u firmu.
Nisam mogao nikoga ni nazvati
"Ulazili smo jedan po jedan na razgovor na kojem su nam rekli da je kraj. Morali smo istog dana otići u autokuću i razdužiti auto, vratiti laptop i fotoaparat koji smo imali jer nam je i to trebalo za posao. Morali smo vratiti i mobitel. Sjećam se tog trenutka, doslovno sam otišao van s rukama u džepovima. Izašao sam na Savsku, počela je kiša. Nisam znao kamo vozi koji tramvaj, godinama sam vozio službeni auto zbog prirode tog posla. A nisam mogao nikoga nazvati da dođe po mene jer nisam imao mobitel", ispričao nam je Mario prisjećajući se tog dana, dok su mu se oči zasuzile.
"Bila je to neka kombinacija jadnog i zbunjenog. Vjerojatno sam bio više zbunjen nego jadan. A druga stvar koja mi je u tom trenutku prošla kroz glavu bila je obitelj koju sam dotad prehranjivao. Sin je imao jedva pet, kći tri godine… u sekundi se dogodio miks svega što mi se događalo", kaže Mario.
Od glave obitelji, oslonca koji je rješavao sve probleme, ostao je na kiši, sam i bespomoćan. Ali dobro, nije kraj svijeta. Bio je jedan od najboljih u branši kojom se bavio, nema sumnje da će naći drugi posao dok trepne.
Impozantna brojka
"Toga dana otišlo je 147 ljudi iz naše firme. Impozantna je to brojka, daje čovjeku za misliti, ali mene je nosio taj moj uspjeh, i dalje sam "njuška", pronaći ću posao. I tu je osnovni problem, a to sam shvatio tek kasnije, da sam taman bio u raskoraku. Nisam imao fakultet, a tada je to bilo vjerojatno i važnije nego danas, a s druge strane sam bio prestar jer sam razmišljao svojom glavom. Tražio sam poslove za koje sam smatrao da su moj rang, poput regionalnog voditelja i slično. Imao sam kontakte, znao sam gotovo sve vlasnike klubova zbog prirode svog posla", priča nam Mario, ne krijući nimalo svoje emocije.
Baš kao i puno ljudi u sličnim situacijama, i on je tada mislio da je na krovu svijeta, bar što se tiče njegove branše. A trebalo mu je vremena da shvati da ta branša više ne mari za njega.
Trebalo je pobijediti ego
"Dugo mi je trebalo da pobijedim svoj ego i spustim se na razinu običnog čovjeka. Da prestanem pucati visoko i prihvatim bilo kakav posao", kaže Mario, koji je bez posla bio tri mjeseca. U ta tri mjeseca proživio je nekoliko razina pakla, od prvotnih panike i straha, u konačnici ga je sustigla depresija.
"Moja je svakodnevica izgledala otprilike tako da odvedem djecu u vrtić, žena je otišla na posao, ja bih se vratio u prazan stan, legao na pod i plakao", kaže Mario, koji se prisjetio još jednog događaja koji mu i danas priziva suze na oči.
"Bio je to rođendan moje kćeri. Posudio sam novac da odem napraviti balonka u neki dućan s balonima. Htio sam ga sakriti u sobi i kako sam se provlačio zapnem i pukne mu glava. Baš sam bio jadan. Sjeo sam na galeriji i pola sata sam plakao. Pa ni svoje dijete ne mogu razveseliti", prisjeća se Mario. Situaciju je riješio običnim balonom koji je pronašao, nacrtao mu oči i usta i bilo je to dobro. Ali to je prelilo čašu.
Novi posao
Za razliku od većine dotadašnjih prijatelja i poznanika, rijetki mu nisu tada okrenuli leđa. Srećom, nisu svi i Mario je uspio dobiti drugi posao koji nije bio plaćen kao onaj prethodni, ali je donosio nekakvu plaću.
Taman dovoljno da pobjegne od depresije koja ga je zarobila i da počne sanjati veliko. No, do toga je bio još dug put. "U početku je bilo teško jer imaš veliku financijsku rupu. Znalo mi se dogoditi da sretnem nekog poznanika ili bivšeg poslovnog partnera sa ženom, pa mi onda on predbaci da neću platiti kavu. A ja konobaricu molim da joj sutra donesem novac“, kaže Mario.
S vremenom je shvatio da ipak ne želi raditi taj posao zauvijek nego želi nešto svoje. Udružio se s prijateljem iz djetinjstva, obojica su podigli kredit od po 50 tisuća kuna i unajmili poslovni prostor u jednoj kući pored osnovne škole u naselju na periferiji grada. "U početku nismo imali predodžbu što točno trebamo i kako, ali imali smo veliku želju. Pomogli su nam poznanici, besplatno su nam izradili vizualni identitet jer sam znao da je brend jako bitan, opremu smo kupili preko oglasnika i počeli smo raditi", priča Mario.
Bez zarade, ali s vizijom
Radio je mjesecima bez imalo zarade, na poslu je provodio po cijele dane jer je imao jasnu viziju i bio je siguran da će uspjeti. Ali potrajalo je.
Posao je eksplodirao, oni su s vremenom ušli u puno bolji prostor, a potom se i proširili. Jedinstven su restoran brze prehrane u zapadnom dijelu Zagreba, a redovi pred njihovim restoranom su već legendarni.
Danas Mario ne mora više raditi, zapošljava dvadesetak ljudi, provodi više vremena sa svojom obitelji i nadoknađuje sve ono što su propustili. Da nije bilo njegove upornosti i predanosti i da se nije posložila još poneka zvjezdica, tko zna gdje bi danas bio. Za njegov restoran gotovo sigurno zna gotovo svaki čitatelj ovih redaka, ne samo iz Zagreba nego i iz okolnih gradova. A svega toga ne bi bilo da je odustao i da pritom nije bilo one sitne čarolije koja je potrebna svakome da preživi pad u životnu crnu rupu.
*Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Pročitajte i ovo
Pročitajte i ovo
