Mladić (podaci poznati redakciji) koji je zbog svoje seksualne orijentacije ostao bez posla, od školskih dana nailazio na nerazumijevanje i odbacivanje na svojem je Facebook profilu iznio razloge zbog kojih danas sudjeluje u zagrebačkoj Povorci ponosa.
Pročitajte i ovo
Prenosimo njegovu objavu.
"Nakon smrti roditelja i početka tranzicije, žena koja mi je bila kao druga majka, prestala je zvati da dođem za Božić ili Uskrs, iako je rekla da ću kod nje uvijek imati dom. Prvi Božić, proveden u samoći bio je najteži, nakon toga sam se navikao.
Prošle godine, isto pred Božić, voditeljica firme u kojoj sam do tada bio 4 godine i jedan od boljih djelatnika, otvoreno mi je rekla da za osobe poput mene više nema mjesta u firmi.
Nedavno, zaposlen sam u jednoj firmi, pokazao se puno bolji od kolegice koja je primljena sa mnom na probni rok. Nakon saznanja o tome tko sam i što sam, rekli su mi da ipak trebaju samo jednu osobu a ne dvije te me otpustili. Dva dana nakon toga su objavili ponovo isti natječaj da su u potrazi za djelatnikom/com.
Rijetki znaju ovo, jer ja iz srama to ne govorim ljudima.
U sedmom osnovne, dok još nisam znao svoj identitet i bio sam cura koju privlače cure, učenici iz mog razreda su mi na hodniku pjevali: "Čuvajte se, pazite se jer stoka je na putu". Da, tu ste, imam vas za prijatelje tu, ali nisam to zaboravio.
Od 33 učenika, samo jedna je osoba pričala sa mnom tada.
Nastavnici koji su postali svjesni situacije poslali su me školskom pedagogu i sve je to rezultiralo prebacivanjem iz a razreda u c razred. Nisam shvaćao tada, kao dijete, zašto su ljudi takvi, zašto im odjednom nisam dobar, zašto su tako zločesti prema meni", govori i dodaje da je zbog svega posegnuo i za samoozlijeđivanjem.
"Plakao sam pedagogu, psihologu, jer nisam znao i dalje zašto su ljudi takvi, zašto su toliko zlobni, zašto mi se sve to u životu dešava.
Prošao sam razne bolne operacije. Ali niti jedna nije boljela toliko kao svi ovi događaji koje sam opisao, iako sam mnoge prešutio (...)
Više ne želim gutati bol, hodati pognute glave, sramiti se toga što jesam i sramiti se situacija koje mi se dešavaju na poslu ili privatno. Od sada želim pričati. I živjeti.
Zato danas hodam na Povorci ponosa.
Klasičan Hrvat pitati će me na šta to imam biti ponosan, zašto paradiram, i zašto "namećem" svoj "stil života" drugima. Ujedno, reći će mi da je sve to bolesno i da sve to treba zabraniti. Baš radi toga hodam. Jer nakon svega preživljenog, živ sam i ponosim se sobom. Ponosim se osobom koja sam postao i više ne spuštam glavu pred nikim.
Ne želim imati više plan B, želim živjeti i imati ista prava kao isti taj prosječni Hrvat/druga nacionalnost. Želim da me se na poslu gleda po sposobnostima a ne onome što jesam, želim na miru živjeti svoj život, bez podsmjeha, bez toga da me doktori čudno gledaju ili odbijaju primiti.
Ako Vam i dalje nije jasno čemu Pride, ako ste jedni od onih koji će mi se nasmijati u lice a kasnije loše pričati o meni, sami se uklonite.
Niste mi potrebni u životu.
Hvala."
