Dva mjeseca nakon pada predsjednika

Tunis - pješčane plaže, optimizam i cjenkanje

Piše Katarina Alvir, 02. travnja 2011. @ 15:28 komentari

Optimizam, cjenkanje i pješčane plaže- prve asocijacije na Tunis.

Zemlju iz koje je krenuo val nemira u arapskom svijetu, posjetili smo dva mjeseca nakon svrgavanja dugogodišnjeg predsjednika. Vlastitim očima i ušima željeli smo se provjeriti kakvo je sada stanje u omiljenoj afričkoj destinaciji hrvatskih turista. Preporuka MVPEI-ja glasi: ne ići ako se ne mora. OK, računali smo barem na pojačane policijske patrole ili vidljive ostatke upravo prošle revolucije. Ali, od toga ništa. Osim nevjerojatnog optimizma i sreće Tunižana.

Nakon više od 20 godina, sada se osjećaju slobodni i kao da ih ništa drugog osim dobra ne čeka u budućnosti. Iako bez pokrića, takav stav i tolika vjera u neko bolje sutra, izmami osmijeh na lice. Samo u glavnom gradu, dva-tri tenka i oklopnjaka i naoružani vojnici. I to ispred ministarstva unutarnjih poslova i obrane. Snimanje, fotografiranje zabranjeno. Ali, ako ste dovoljno brzi, moguće je i prekršiti pravila. Ako nadređeni ne gleda, nađe se i neki vojnik koji će se spremno nasmiješiti, na sekundu, a onda slijede povici, razumljivi na svakom jeziku.

Kratki boravak u glavnom gradu, završili smo ispred Ministarstva žena i obitelji. Sreli smo djevojku koja nam je objašnjavala da prije revolucije nije mogla doći ni do recepcije, a sada slobodno i nama daje izjavu. U srednjim dvadesetim, s diplomom u ruci i bez posla - kao i kod nas. Nosi hidžab, a prije to nije smjela. Po zakonu, ne bi smjela ni sada, ali sad se osjeća dovoljno slobodno da se odijeva kako želi, a ona maramu želi nositi. Nitko je nije natjerao, to je njezina odluka, kaže.

Slično govore i djevojke u Sidi Bou Saidu- gradiću potpuno drukčijem od glavnog grada. U tom plavo-bijelom turističkom odredištu, drukčiji duh nego u Tunisu. U Tunisu vas nitko ne mami u trgovine, svatko gleda svoja posla. Ovdje na prvi korak turista, čuje se 'Russia, America, Italy, France'. A kad načuju govor odmah dozivaju 'Hrvatska, Srbija'. U svakom gradu, naravno, otišli smo na tržnicu. Bezbroj štandova. Prodaje se od igle do lokomotive. Živi se teško, pa se pokušava zaraditi na sve moguće načine.

I ovdje prodavači puževa. Viđali smo ih već uz ceste. Sjede usred pustoši s vrećom i nadaju se nekom kupcu. Na tržnici tisuće puževa u prikolici. Prodavač nas pokušava uvjeriti da kupimo, iako mu objašnjavam da ih nemam gdje skuhati. A onda ugledamo mesnicu. Ono što nam je privuklo pozornost, način reklamiranja: cijela glava goveda visi ispred mesnice! U nekim su i 'ukrašene' stručkom peršina! I bezbroj trgovina s torbama, od lažnjaka s vidljivo istaknutim logotipima do kožnih rađenih u Tunisu.

I neizostavno cjenkanje. Prvih pola sata nas je zabavljalo, a onda iscrpljivalo. Ali, u Tunisu je to dio kulture. Cjenkati se mora za sve. Jedino gdje se ne cjenka su restorani i hoteli. A za Hrvate, ipak male novce, može se uživati u stvarno čarobnim mjestima-podsjećaju na dalmatinske konobe. Domaća hrana, domaća atmosfera, samo glazba nije domaća. Umjesto nekog tuniškog 'Galeba', prije ćete čuti Erica Claptona. Namirenog duha i želuca, ostaje još šetnja beskrajnim pješčanim plažama u smiraj dana.