Obavijesti Video Pretražite Navigacija
Start s debelim minusom

Toj smo djeci svi pucali u noge odmah nakon poroda: "Prestravljeni tamnoputi dječačić nije primijetio moje suze..."

Ilustracija
Ilustracija Foto: Neja Markicevic/Cropix
Na prvu bi se moglo učiniti da je ovo priča o razjarenom stokilašu koji je podlegao odvratnim predrasudama i, zapravo ničim izazvan, nasmrt prestrašio malenog dječaka. Na drugu, zapravo je priča o ljudima koji startaju s debelim minusom.

 

  • Prva je ovo priča iz serijala o Romima koji su iz teških uvjeta došli do uspjeha. Za serijal je novinar portala DNEVNIK.hr Saša Vejnović osvojio godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za internetsko novinarstvo. Tim povodom ponavljamo tekstove.

Bio je to možda prvi toplinski val te godine, negdje na pragu lipnja. Dok sam izlazio iz auta i lijeno bacio pogled prema ulazu u zgradu, taman sam krajičkom oka uhvatio siluetu poznatog plavokosog dječaka, prvašića s prvog kata, kako utrčava u naš haustor. Za njim je jednakom brzinom dotrčao dječak slična uzrasta, možda koji centimetar viši. Nije ga tih nekoliko centimetara činilo drukčijim, možda čak ni odjeća na taj prvi pogled, pa ni školska torba. Njegov je ten bio znatno tamniji, kao i crna, kuštrava kosa. I on je brzo utrčao u naš ulaz.

Nabrzinu sam zbrojio dva i dva i rezultat je bio jasan kao dan – moj je maleni susjed u nevolji, iz nekog ga je razloga gotovo jednako maleni Rom pokušavao uhvatiti. Nije ga spriječilo ni to što je plavokosi prvašić utekao u svoj ulaz. Tko zna što mu je sve spreman napraviti.

Požurio sam, gotovo potrčao, da spasim stvar i spriječim to maltretiranje. Malo mi je laknulo dok sam otvarao vrata haustora jer sam ih vidio obojicu tu u hodniku, odmah do poštanskih sandučića. Bili su udaljeni jedan od drugog možda dva ili tri metra. Dobro je, pomislio sam, stigao sam na vrijeme.

Velike oči i još veći strah 

Odmah s ulaza zagrmio sam na kuštravog dječaka upitavši ga onako muški, s puno decibela, što radi ovdje. I sad se sjećam tog pogleda. U njegovim velikim, tamnim očima vidio se ogroman strah. Logično, pred njim stoji razjareni stokilaš, u haustoru je, nema kamo pobjeći. A taj veliki, ljutiti čovjek gadno se namrštio, tko zna što je sve spreman učiniti.

Pročitajte i ovo Ilustracija neobičan oglas Vlasnik vile na Jadranu nudi besplatan smještaj i režije tijekom cijele godine: "Kvaka je u tome da ovo ide u moju korist"

Nije mogao izustiti ni riječi. Samo me prestravljeno gledao. Srećom, progovorio je moj maleni susjed. Čim je iz njegovih usta potekla prva riječ, shvatio sam da je i on jednako prestravljen. "To je moj prijatelj iz razreda. Samo se igramo", rekao je bojažljivo uz lagano zamuckivanje.

U tom se trenutku čitav svijet srušio na mene. Sjećam se da sam pokušao s nekoliko blagih i prijateljskih rečenica ublažiti svoj kretenski nastup, iako nisam ni slušao što izgovaram. Ni sad ne bih znao ponoviti. Ali jako dobro znam što mi je bilo u glavi.

Čudo od hlača

Igrom slučaja odrastao sam u dijelu Zagreba u kojem živi i dosta Roma. Tada ih nismo tako zvali, nismo ni znali da bismo trebali. Zvali smo ih pogrdnom izvedenicom jer su tako govorili svi. S vremenom smo se bolje upoznavali i sve ih češće zvali po imenu.

Jedna obitelj bila je vrlo bogata. Taj se dječak, nešto stariji od mene, znao hvaliti stvarima koje mi nikad nismo vidjeli. Jednom se tako hvalio nekakvim kariranim hlačama koje se ne mogu zgužvati.

Pročitajte i ovo Ilustracija Pronašli ga planinari Misteriozni čovjek vuk snimljen u šumi: "U ruci je držao koplje, bio je jako prljav i nije skidao pogled s nas"

Njegovi su bili vjerojatno jedni od bogatijih ljudi u naselju, bavili su se poslovima zbog kojih se gule dugogodišnje zatvorske kazne. Dok je odrastao, dječak je bio sve bahatiji, s vremenom je pred nama znao izvaditi i pištolj. Poginuo je u nekom obračunu o kojem se tada opširno pisalo u novinama.

Sirotinja i poštenje

Druga je obitelj živjela vrlo skromno u zgradi preko puta škole u podrumskom stanu. Bilo ih je puno, a najstariji je sin već kao tinejdžer praktički doveo i ženu. Vjerojatno su bili jedni od najsiromašnijih ljudi u naselju.

Njihov je otac, koji je prodavao sitnice poput lančića i katoličkih kalendara, ustrajao u tome da će njegova djeca završiti bar osnovnu školu, što u to vrijeme nije bio čest slučaj u romskoj populaciji. Nije im dopuštao da izostaju s nastave, a kako im je bio ogroman autoritet, nisu imali izbora. Bili su iznimno pošteni unatoč teškom, jako teškom životu.

Start s debelim minusom

U B razred išao je Rom koji nije bio ni iz bogate ni iz siromašne obitelji. Živjeli su desetak kilometara od našeg naselja, ali tamo školu ili nisu imali ili nije bilo dovoljno mjesta, pa je svako jutro putovao gradskim autobusom. Ne mogu se sjetiti baš nikoga u toj našoj malenoj školi tko je o njemu ikada rekao neku ružnu riječ.

Vrlo rano shvatio sam da su Romi, baš poput svih ostalih, ljudi s manama i vrlinama, sa snovima i planovima, ali koji startaju s debelim minusom. Kad plavokosa djevojčica uđe u trgovinu, nema toga tko joj neće pokušati pomoći. Tamnoputa djevojčica u trgovini sigurno želi nešto ukrasti. Plavokosi dječak na ulici sigurno se igra, tamnoputi vjerojatno prosi. O djeci svijetle puti brinu se i roditelji, i rodbina, i susjedi, i prodavačice, i.. ma svi. O malenim Romima koji nerijetko odrastaju getoizirani u nehumanim uvjetima gotovo nitko. Upravo im zbog toga, u pravilu, dajem bar jednu priliku više. To je najmanje što mogu učiniti, kad im već nisam drukčije pomogao.

Nije primijetio suze

Maleni Rom s početka ove priče nije primijetio da mi se niz obraze slijevaju suze, na vrijeme sam se okrenuo. Pa kako sam baš ja, koji je još u djetinjstvu naučio da Romi jednostavno nemaju jednake šanse kao drugi, popušio taj odvratni stereotip i u dječjoj igri vidio nasilje? I, još gore, ako sam ja tako reagirao, što im tek čine oni koji ih nikad nisu gledali kao sebi ravne ljude?

Da, Romi nemaju jednaku šansu kao drugi. Toj smo djeci svi pucali u noge odmah nakon poroda. I zbog toga su Romi koji su postali uspješni i cijenjeni pripadnici našeg društva zapravo mnogo jači od svojih kolega u istoj profesiji. Zato oni moraju biti vidljivi i zbog svog naroda, ali i zbog svih nas. Oni moraju biti primjer da se može, moraju biti uzor malenom tamnoputom školarcu da može postati sve što poželi.

U ovom serijalu predstavit ćemo upravo takve Rome, one koji su uspjeli u životu unatoč svim naljepnicama koje su od djetinjstva nosili. Pokušat ćemo otkriti koga su i što sve morali pobijediti da dođu do samog vrha. I čvrsto se nadamo da će pomoći svim malenim kuštravim prvašićima i svim stokilašima s odvratnim predrasudama.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.

Povezane teme

Još brže do
svakodnevnih vijesti.

Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju
Još aktualnosti
Još vijesti
Pretražite vijesti

Budite u tijeku s najnovijim događanjima

Obavijesti uključene